STARA GRADIŠKA

45°9˘9˛Sjeverne zemljopisne širine
17°14˘37˛ Istočne zemljopisne dužine

ZATVOR (potvrđeno od Vlade SAD, ICRC i Helsinki Watch)

Zatvor se nalazio na tada okupiranom Hrvatskom području. Zatočenici su dovođeni u zatvor od listopada 1991 pa sve do srpnja 1993. Logorom su upravljali vojnici JNA i “Četnici sa kokardama”, članovi TO Plitvice, SAO milicija i Beli orlovi. Zatočenici svjedoče kako su 30.11.1991. Četnici rekli kako od sada logorom upravlja JNA. Zatočenici su u najvećem broju bili hrvatske nacionalnosti. Dovođeni iz logora Bučje, Slunja, logora u Okučanima, logora Grđevica, Ključa i drugih mjesta. Mnogi su nakon nekog vremena ponovno vraćani u logore iz kojih su došli ili u bolnicu u Okučanima. U prosincu 1991, 20 žena dovedenih iz logora Bučje, srbi su razmijenili za svoje zarobljene vojnike. U siječnju 1992 godine 100 zatočenika je razmijenjeno u Pakracu. U lipnju 1992 , 400 muškaraca je odvedeno u logor Manjača. Isto tako, u lipnju 1992 je 24 zatočenika iz Knina prebačeno u St. Gradišku.
Zatvor se nalazi u centru St. Gradiške i podijeljen je u dva krila. Zatočenici su smješteni u ćelije 5 x 6 metara , po 50 u jednu. Spavali su na golom betonu. U manjoj ćeliji 18 m˛ bilo je 60 muškaraca. Spavali su na smjene jer nije bilo mjesta. Zatočenici su redovito odvođeni na “ispitivanja” i mučeni. Najbrutalniji su bili Beli orlovi. Mučeni su strujom i vodom. Bacali bi zatočenike na mokri pod ili u vodu i puštali struju. Zatočeni liječnik svjedoči kako je u periodu od 9.12.1991 do 6.2.1992. pregledao 635 zatočenika.
Na 24 zatočenika je išla kila kruha. Dobivali su i malo vode ali su se bojali tražiti više. Bilo kakve zahtjeve, čuvari su smatrali pobunom nakon koje su zatočenici bili brutalno kažnjavani.

Stara Gradiška – zatvor

LOGOR U STAROJ GRADIŠKI PRUŽANJE LIJEČNIČKE POMOĆI ZATVORENICIMA U LOGORSKIM UVJETIMA

          Već drugog dana po dolasku u logor ponovo su počela ispitivanja. Ovaj put uglavnom bez batina. Ispitivanja su obavljali istražitelji u vojnim uniformama, kapetani, majori, pukovnici. Čuvari su bili rezervisti, uglavnom četnici. Sam život u logoru i uvjeti bili su bolji nego na Bučju. Režim života koji su nametnuli bio je naporan. Ustajanje u 5 sati, zatim stajanje i gledanje u zid, doručak, nakon doručka umivanje i odlazak u zahod, po deset u redu s obaveznom glavom dolje, ruke na leđa i udarac ako ne poštuješ. Ručak u 13 sati, odmor od 14 do 16 sati. U međuvremenu stajanje ili hodanje, kontrola kroz špijunku, uz sankcije ako se uhvati da netko ne radi ono što traže. Sada je u sobi 10×20 m, 30 ljudi. Svatko ima 3 do 5 pokrivača. Hrane ima daleko više i sadrži oko 3000 kalorija, vode ima koliko treba. Sapuna nema dovoljno, ni kupanja u početku. Poslije obilaska logora Europskih promatrača i predstavnika Međunarodnog crvenog križa uvjeti života se još poboljšavaju i kontrola popušta. U logoru je 75 do 160 ljudi. Sklanjaju po potrebi zatvorenike da ih ne vide predstavnici Europske zajednice i Crvenog križa. Već drugog dana po dolasku zvao me komandant logora i pitao da li mogu i da li želim raditi kao liječnik za zatvorenike. To sam prihvatio. Određena mi je i sestra, koja mi je ujedno bila i čuvar, nabavljač lijekova i opreme za ambulantu.
Ambulanta je radila svakog dana prema broju pacijenata različito dugo, a uz pacijente koji su došli na pregled uvijek je bila i sestra i najmanje još jedan stražar. Svako jutro je u sobama stražar pitao sobnog starješinu: “Tko je za lekarsku?”. Pregledi su obično bili od 11 do 13 sati. U razdoblju od 12.12.1991. do 6.2.1992. javilo se na pregled ukupno 633 zarobljenika. Ambulanta je bila u prostoriju u kojoj je bio stol za preglede. Imao sam slušalice i tlakomjer, zavojni materijal te nekoliko jednokratnih šprica i 10 igala. Od ampula sam imao baralgin i analgin. Na temelju anamneze i kliničkog pregleda utvrdio sam 757 dijagnoza, od toga 408 kao prvi pregled, a ostalo kao kontrole radi terapije. Po završenom radu u ordinaciji, vraćen sam među druge zarobljenike u veliku sobu, odakle me zovu ako nekome pozli.

Pobol je (prema međunarodnoj klasifikaciji) prikazan na sljedećoj tablici:

1.Bolesti respiratornog sustava s virusnim infekcijama gornjeg respiratornog trakta 119
2.Bolesti nervnog i živčanog sustava ( neuroze, cephaleae) 117
3.Povreda i posljedica povreda 105
4.Bolesti mišićnog koštanog sustava i reumatske bolesti 83
5.Bolesti probavnih organa sa zuboboljama 86
6.Bolesti kardiovaskularnog sustava 58
7.Bolesti kože i potkožnog tkiva (ozebline, dermatitisi i mikoze) 44
8.Endokrinološke bolesti 25
9.Svi ostali 46

Nakon obavljenog pregleda, pacijentima je davan lijek u količinama za dva dotri dana. Prema evidencijama u tom razdoblju upućen je jedan bolesnik na EKG, tri na RTG obradu i kirurški pregled. Ordinirana je sljedeća terapija: andol i analgin 186 puta, antibiotik 63, antireumatika 75 puta, sedativa i anksiolitika 47, vitamina 89, antidijabetici 19, kapi za nos 66 puta, zavoja 150, kapi i masti za oči 16, različitih kožnih masti i krema 50, lijekovi za srce i tlak 47 puta i adjuvantna terapija (lineks, modaleks, arbid i sl.) 50 puta.
U toku rada uspio sam uvjeriti zapovjednika logora da pošalje iz logora teške bolesnike i već nakon 7 dana iz logora su pušteni: bolesnica od šizofrenije, bolesnik s oligofrenijom i inkontinencijom, dvojica staraca s teškom demencijom i smetnjama kod mokrenja.
Od ostalih stanja izdavajam nekoliko slučajeva koje sam liječio:
O.Z. dobiva akutnu reumatsku groznicu poslije infekcije rane na nozi. Inače mu je u ratu kad je ranjen i zarobljen odrezana ruka. Za njega sam uspio dobiti odobrenje da strogo miruje, te je dobivao peroralno antibiotike (Ospen 1500, 6 mil.jed. dnevno), uz Andol 3×2 tablete. Nakon toga, dok nije otišao na razmjenu, uzimao je prevenciju 2×1 tableticu Ospena 1500 dnevno.
Naročito me se dojmilo kada sam na Badnjak uvečer pozvan da pregledam dovedene zarobljenike iz četničkog zatvora u Okučanima. Kod tih zatvorenika, koji su stvarno užasno izgledali, kod jednog sam našao serijsku frakturu rebara s izljevom u prsište, kod drugog teško stanje s oštećenim bubrezima nakon batina, a kod trećeg opekotine 2. i 3. stupnja na oba dlana, (jer je morao ložiti peć i hvatati poklopac na peći golim rukama). 57-godišnja žena dovedena je s dubokim tromboflebitisom, s ranama na nogama koje su nastale, navodno, od električne struje s nekom spravom koja služi za tjeranje stoke. Psihički je bila utučena, u velikom strahu, jedva sam uspostavio kontakt. Saznao sam da je bila silovana od stražara, a tjerali su i druge zatvorenike da je siluju. Prije toga ubili su joj muža koji je također bio u Okučanima u zatvoru. Tu su bili i drugi teški bolesnici, koji su maltretirani, nisu jeli dva, tri i više dana, zatim bi im davali samo slaninu, koju bi posolili pa im onda ne bi davali piti vode 24 i više sati. Po izjavi tih dovedenih 12 ljudi, koji su bili pretučeni, tamo je ubijeno 6 zatvorenika batinama.
Pušten sam 6. veljače 1992. , nakon 171 dana zatočeništva. Evo, to je dio onog što sam preživio, vidio i čuo, kako sam djelovao među tim zatvorenicima odnosno zarobljenicima, pomogao im, a i sam sam često trebao veliku pomoć.
Ovdje bih zahvalio svima koji su nam pomogli da se izbavimo iz toga užasa i pakla. Nadam se da će oni koji su učinili ove zločine biti zasluženo kažnjeni.

Prim. dr. Vladimir Solar
spec. opće medicine
Ravnatelj MC Pakrac

            Iz knjige

 “Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15