43° 19′ 14″ Sjeverne zemljopisne širine21° 54′ 8″ Istočne zemljopisne dužine

Niš je drugi po veličini grad uže Srbije. Nalazi se na jugu Srbije. Logor se nalazio u stvari u kazneno popravnom domu i zatvoru u Nišu. Stari masivni kompleks zgrada od opeke i dodatnih objekata od prizemnica do zgrada na tri etaže. Logoraši su smješteni u jedno krilo zgrade u prizemlju i prve dvije etaže. Sobe su veličine da u njih stane oko pedesetak osoba. Spavalo se na metalnim vojnim krevetima na kat. Ishrana se odvijala u sklopu same zgrade u prizemlju. U logoru u Nišu bilo je zatočeno oko 500 logoraša. Uglavnom muškaraca.

Prva skupina sa Mitnice njih oko dvije stotine dovedeni su 18.11.1991. godine. Ostali njih oko tristo dovedeni su nakon rasformiranja logora u Stajićevu 23.12.1991. logor u Nišu rasformiran je 26.02.1992. kad su preostali logoraši prebačeni u Sremsku Mitrovicu najokrutniji tretman od svih logora bio je ovaj u Nišu. Torturu su vršili u prvo vrijeme vojni policajci redovna vojska potom veći dio vremena policajci rezervisti ( najgori su bili iz njihove 1. beogradske brigade vojne policije ). Obično su imali svoje nadimke: „Rambo”, „Đuro”, „Razarač”, „Razbijač” i sl. Zapovjednik logora bio je ranga pukovnika JNA. Ispitivanja su vršena u krugu zatvora. Ispitivači su bili vojne i civilne osobe. Kod ispitivanja primjenjivane su najraznovrsnije metode batinanje i ponižavanje kako pri sprovođenju tako i na samom ispitivanju, pri odvođenju i u spavaonicama. U sklopu logora nalazile su se samice u kojima je bio poseban tretman zatvorenika.

U sklopu zatvora službovao je liječnik kod kojega se odlazak dozvoljavao samo u iznimnim slučajevima. N a svaku prijavu sobnog za liječnika čuvari su obvezno tukli prijavljenog da odustane od zahtijeva. Vršene su svakodnevne večernje prozivke logoraša, soba po soba. Za vrijeme tih prozivki vršene su najraznovrsnija maltretiranja i premlaćivanja. Naročito su se iskaljivali na pripadnicima ZNG te mlađim osobama. Svakodnevni upadi čuvara u sobe te premlaćivanja bili su redovna pojava. U toku dvomjesečnog trajanja logor su posjetili predstavnici međunarodnog CK dva puta. Sve naše primjedbe upućene CK prenesene su od strane prevoditelja (Srbin) vlastima, tako da je svaki put nakon posjeta CK tretman bivao sve gori. Pojedinci koji su pokušali direktnim razgovorom bez prevoditelja kontaktirati predstavnike CK prolazili bi posebnu „obradu”. Na šetnje dvorištem izašlo se dva ili tri puta u ta dva mjeseca. Uz spavaonice nalazile su se sanitarije u koje ste imali pristup samo dva puta dnevno i eventualno na molbu sobnog još jedanput u trajanju od dvije do tri minute shodno raspoloženju čuvara. Tijekom trajanja logora nije bilo smrtnih slučajeva među logorašima. Posljedica torture bilo je mnogo. Isti tretman bio je prema ranjenicima i bolesnim logorašima kao prema ostalima. Nije bilo iznimaka. Od neljudskih tretmana i psihičkih tortura prema pojedincima bilo je nekoliko pokušaja suicida među logorašima. Prema različitim izvješćima veliki broj Hrvata, uglavnom iz Vukovara bio je zatočen na nekoliko mjesta u Nišu.

Vojni zatvor i Civilni zatvor (potvrđeno od ICRC)

Prema izvješću ICRC u vojnom zatvoru je bilo zatočeno 1.560 osoba, a u civilnom zatvoru su bili ZNG-e iz Vukovara, kao i mnogi civili. Zatočenike u oba zatvora su ispitivali su KOS -ovci. S njima je bio i komandant prve klase. Zatočenici su bili u nekoliko ćelija. Ovisno o veličini ćelije, zatočenih je bilo od 35 do 160 osoba (u svakoj pojedinoj ćeliji). Poljskih kreveta je bilo samo nekolicina. Prostorija u kojoj su zatočenici jeli bila je udaljena od ćelija, te su zatočenici morali trčati do nje. Zapovjednik logora je bio bivši komandant JNA za Šibenik. Prema svjedočenjima zatočenika, puno je pio i znao je za sva zlostavljanja u logoru. Navodno su mu žena i dijete ostali u Hrvatskoj. Catić i 15 njegovih vojnika, hodali su od ćelije do ćelije i tukli zatočenike. Posebno su žestoki bili kad je Hrvatska priznata od Međunarodne zajednice. Prema različitim izvješćima (i Amnesty International) ZNG- e su premještani iz logora u logor. Tako su u travnju 1992, muškarci u dobi od 17 – 45 godina prebačeni iz Stajićeva i Begejaca u Niš. Zatočenici su tučeni i psihički zlostavljani svakodnevno. Prema svjedočanstvima preživjelih, mnogi su podlegli batinama ili su ubijeni. U siječnju 1992. predstavnici Međunarodnog crvenog križa su vidjeli pretučene zatočenike, koji su dan prije sakriveni. Nakon toga su ih stražari potjerali iz logora.

V. M. – NIŠ

22.11.1991. izvršena je razmjena dijela zatočenika, jedna je grupa prešla u kaznionicu Sremska Mitrovica, a druga grupa u kaznionicu Niš. Pri odlasku iz Stajićeva trebalo je do autobusa opet proći kroz špalir policajaca i vojnika, oboružanih rekvizitima za batinanje i željom da nas nemoćne mlate. Dolaskom u Niš čeka nas otprilike isti doček, kao i prethodnog dana ispraćaj. Jedina razlika u odnosu na Stajićevo, ovdje u Nišu smješteni smo abecednim redom i prostorije djeluju čisto i uredno, kreveti su smješteni na kat, a što se tiče reda pravilo važi i dalje “ruke na leđa, glavu dolje”. Vojni policajci su vrlo mladi, vode ih dva vodnika, potporučnik i razvodnici.

Tek kad smo došli na prvi objed u trpezariju koja se nalazi u prizemlju. U prolazu vidimo da su prizemno smješteni zatočenici Vukovarci koji su dovedeni prije nas. Sve ovo na prvi pogled izgledalo je mnogo bolje nego u Stajićevu, ali od svega toga slaba je naša korist – pokazalo se odmah vrijeme objeda. Svi u trpezariji morali su obavljati sve po komandi, a te komande su “sjedi” – “ostavi” po nekoliko puta, onda komanda “jedi” pa “ostavi”. Tako je rijetko tko mogao pojesti obrok do kraja. Ubrzo smo shvatili njihovu igru. Ako netko uspije pojesti onda ga prozivaju i govore mu da on nije tu da ga oni hrane, a ako ne pojedeš onda opet prozivka uz pitanje “šta je ustaše, ne sviđa vam se srpska hrana”. Opet nastaje maltretiranje i batinanje od strane policajaca, od trpezarije do sobe i obratno. Ovo se ponavljalo svaki dan 2,5 mjeseca uz obavezno trčanje uz i niz stepenice, a oni su usput raspoređeni i tuku nogama, šakama i opasačima. Jedini koji nije trčao je bio neki Djak i njegov pratilac Čondić jer Djak nije mogao jer je bio toliko pretučen da su Čondića odredili da ga stalno prati i pomaže mu. Inače zatvor je smješten na periferiji grada opasan visokim zidom od cca 6 metara. Po zidu je razapeta bodljikava žica, pa su ispitivači često znali provocirati kako nema ni jedan pokušaj bjekstva preko žice. Ispitivači su i ovdje nastojali iznuditi priznanja za nekakva nedjela, koja kod nas nisu nikada počinjena. Za nepriznavanje obično bi slali na tzv. hlađenje. Na hlađenje bi obično odvodio podoficir s dva policajca u tzv. niške katakombe (podrumske samice), skinuli bi nas potpuno gole i bose i zatvorili u prostor 2×1,5 m, s rešetkama na prozorima bez stakala, a vani snijeg 30 cm, temperatura minus 20°C. U prostoriji se nalazi WC čučavac, voda stalno romori, a u zidu je ugrađen preklopni stol i stolica s običnom olovkom i papirom za izjavu, a dežurni policajci svako malo ulaze unutra ili nas pozivaju na mali otvor, pa kad se približimo kroz otvor nas udare željeznom ili drvenom motkom. Kad hlađenje završi onda dežurni podoficir u zima izvješće, a policajci nam donose odjeću i obuću te nas vode kod ispitivača. Ako je imalo zadovoljan vraća nas u sobu, ako ne, ponovno na hlađenje. Ponovno hlađenje ima poseban dodatak za iznuđivanje priznanja: klekneš na stolicu, a policajci te tuku po leđima i tabanima. Dolaskom Crvenog križa sve nas okupe u sobe, da bi nas MCK vidio. Ako bi nas pitali kakva nam je hrana i da li nas tuku, za eventualni istinit odgovor drugi bi dan slijedile takve batine da te ni rođena majka ne bi nakon njih prepoznala. Obzirom da nikada nisam htio priznati ono što nisam radio i što su mi oni pripisivali to mi je jedan od ispitivača na zadnjem hlađenju rekao da imam sreću i da sam za dlaku izbjegao suđenje na smrt u Beogradu. “Hvala, gospodine ispitivaču” samo sam mu na to odgovorio.

Dolaskom u sobu saznao sam da su u vezi mene i moje uloge u obrani ispitivali pojedine osobe iz mjesne zajednice, te da su i oni dali pozitivne iskaze, a jedan mi reče da je on promijenio iskaz i da se zabunio i rekao da sam predsjednik kriznog štaba umjesto predsjednik civilne zaštite. Obzirom da je on po nacionalnosti Srbin pitam ga zašto je to učinio. Rekao je da su ga pretukli zato što je Srbin i još rumunjskog porijekla, pa su mu rebra polomili, kad im nije u vezi mene htio potvrditi ono što nije istina. Što se tiče oduzimanja stvari u Nišu su uglavnom uzimali satove i lančiće, ako je netko uspio doći s time do Niša, a da mu nisu uzeli u Novom Sadu ili Stajićevu. Premetačine i oduzimanje obično bi nastalo kad bi ostali samo dežurni s policajcima. Jednostavno upadnu u sobu, a mi po komandi stanemo uz krevet okrenuti od njih i to s “glavom dolje – ruke na leđa”, onda krenu od kreveta do kreveta i gledaju tko što ima na ruci: sat, prsten ili narukvicu. Kad izvrše izviđanje onda viknu “Svi Hrvati obadvije ruke dići iznad glave”, tako vide što im se sviđa, pa te zatočenike pozovu van u hodnik ili umivaonicu. Tu je scenarij sljedeći: udare ih par puta uz uzvik: “Ustaše krvnici, i vi nama nećete da prodate sat, koji vam uskoro neće trebati”. Nakon toga jednostavno daš sat, a na pitanje koliko košta odgovor je “ništa”. Nakon toga mi kaže da ne smijem nikome reći jer ću se gadno provesti. Inače kad te istuku i to je vidljivo, ispitivaču smo morali reći kako smo se okliznuli na stepenice. Iako su nam oduzeli valutu za to nismo dobili nikakvu potvrdu iako su potvrde tipkali. Jednom prilikom zapovjedniku logora predložio sam da nam za oduzetu valutu daju dinare kako bi mogli kupiti ono najosnovanije za osobnu higijenu na što je on rekao da će vidjeti ali od njega nikada nisam dobio odgovor. U ovom logoru bile su dva puta tjedno predviđene šetnje u krugu logora. Šetnja bi se provodila uz pratnju policajaca uz stalno dobacivanje civilnih zatvorenika u stilu: “Ustaše, noćas dolazi Šešelj sa svojima, bit će krvi do kolena!” Jednom je u toku 2 i pol mjeseca jedan ispitivač za vrijeme šetnje upozorio da prestanu dovikivati jer bi se mogli loše provesti, tada je iz civilnog dijela počelo masovno dovikivanje. Ubrzo bi tada padala komanda da se vratimo u prostorije, a onda bi naši čuvari policajci počeli svoje orgijanje. Obzirom da su nam dozvolili brijanje, nakon Stajićeva gdje su nam oduzeli sav pribor za održavanje higijene to smo ovdje morali kupiti novi, koji su uvijek stajali kod njih. Prilikom svakog brijanja mi bi skupili novac za kupnju, oni bi kupili a mi dobili stare žilete s kojima bi se redovito isjekli. Nove nikad nismo dobili. Ovaj je logor po opskrbljenosti (zgrada, voda, struja, grijanje, sanitarije) bio bolji od Sremske Mitrovice, a odnosu na Stajićevo djeluje kao hotel, ali sada znam da su mi dva i pol mjeseca provedena u niškom kazamatu bila najteža.

ZATOČENJE U NIŠU

1) DOLAZAK U LOGOR

Nakon rasformiranja logora u Stajićevu 23.12.1991. dio zarobljenika (nas oko 300) prebačen je sa šest autobusa u kazneno popravni dom u Nišu. Desetak prekobrojnih koji su zadnji pročitani i nisu imali svoje sjedalo u autobusu porazmještani su po autobusima. Bio sam među njima. Sjedili smo na podu i stepenicama na zadnjim vratima. Kroz vrata je puhalo i donosilo prašinu i smrad ispušnih plinova vozila u prometu.

Krenulo se oko 12 sati i uz jedno stajanje stigli smo oko 23 sata u dvorište zatvora. Uz uobičajeno maltretiranje u autobusu kao što je obvezno sjedenje tako da su vam ruke iznad glave, a glava mora biti spuštena među koljena. U tako savijenom položaju bili smo odlična meta policijskih pendreka, udarcima nogu, šakama i ostalim “priručnim predmetima”. Stajićevo je prvo grozno iskustvo i mislili smo da će u Nišu biti bolje, ali smo već nakon izlaska iz autobusa požalili što smo otišli iz Stajićeva. Prvo smo izišli mi prekobrojni i poredani uza zid na ulazu u zatvor. Glava dolje naslonjena na zid i ruke na leđa bili smo prvi koje su svi u prolazili pozdravili bujicom psovki i serijom kojekakvih udaranja. Za nesreću ispred nas točno u visine koljena stajala je drvena klupa i svojim oštrim bridom urezivala se do kosti. Stajali smo tu poprilično i veća muka nam je bila ta klupa nego udarci čuvara. Već prvim povikom policajaca i “ostalog odbora za doček” kako smo došli tamo da nas malo urede te obveznim duplim špalirom s palicama i ostalim rekvizitima, stali su tući i tjerati na jedna vrata (poslije smo vidjeli da je to glavni ulaz u zatvor). Od tih vrata vodilo je stubište na više etaže. Konačno smo kad su svi već prošli i mi došli na red za ulazak. Bio je mrkli mrak i nismo ništa vidjeli. Padali smo preko stuba koje nismo mogli vidjeli. Morali smo stajati svaki na jednoj s rukama iznad glave, a glavu osloniti na bočni zid. Policajci ili ma tko drugi, koje mi nismo mogli vidjeti, nemilosrdno su udarali gdje bi god stigli i uz obvezno hihotanje nakon svakog udarca. Ako bi se onaj koga su udarili ili pomakao ili eventualno ispustio bilo kakav zvuk imali su za njega poseban tretman. Prvi smo put čuli kako se netko koji se nazivao “Rambo” hvalio kako će se on pobrinuti za naše dotjerivanje uz nemilosrdno udaranje i zlurado cerekanje, uz već poznatiji rječnik psovki na račun ustaša i Hrvata. Naročito bi se okomili na onoga tko je svojim izgledom, odjećom ili visinom odudarao od ostalih ili bi se od neočekivanog udarca ili udaraca odmaknuo od zida. Onda bi ga njih više počelo istovremeno tući dok im ne bi dosadilo. Tako smo se pomicali stepenicu po stepenicu do drugog kata uz neprestani “tretman”. Kad smo konačno došli do druge etaže i po nekom prozivanju smješteni smo u sobe s vojničkim krevetima na kat. U svaku sobu po pedesetak. Stjerani u sobu, a iza nas su se s treskom zatvorila vrata. Nastao je tajac. Nije bilo više odbora za doček. Čuli smo samo da su se s treskom zatvorila teška metalna vrata u dnu hodnika na metalnoj rešetki. Bilo je mračno, bez svjetla. Polako smo se osvrtali i prilagođavali tami. Onda je netko rekao da je valjda gotovo za danas i da se svatko smjesti na krevet. Polako smo se u najvećoj tišini šaptom dogovarali gdje će tko i smještali se. Bilo je ležajeva za sve. Za zarobljenike u Nišu otpočela je dvomjesečna Golgota. Odmah su počele druge nevolje. Naime nisu nam dali odlazak na obavljanje fizioloških potreba. A nismo ni znali da li ima i gdje su sanitarije. Onda je netko rekao a se mora otići do dna hodnika i obratiti se čuvaru s druge strane rešetke za dozvolu. Pojedinci, koji se nisu baš zaplašili dočeka ili oni kojima je bilo najviše nužda, otišli bi do rešetke i na svoj način pokušali tražiti da im se objasni gdje su sanitarije i tražiti dopuštenje. Onda bi čuvar rekao da se dođe do rešetke da se predstavi sa svim generalijama, uz obveznu izjavu koliko si ubio, zaklao ili silovao Srba. Normalni položaj je bio je uvijek isti: glava dolje i oslonjena na rešetke, ruke na leđima. Dok bi se recitirali traženi “podaci” s rukama proturenim kroz rešetke čuvar bi s palicom tukao zatočenika. Kad bi mu dosadila obrada rekao bi gdje je WC i dao dvije minute za obavljanje nužde. Prakticirali su da se logoraš mora obraćati čuvarevoj palici koju bi oni predstavili kao “Karađorđe” (“Jer će nas ona srediti kao Karađorđe balije”) sa naglaskom na “Vi” i obveznim pozdravom: “Dobra veče Karađorđe, kako ste?”. Onda bi oni uz svaki put drugu izliku “Karađorđem “udarali po glavi, ramenima, koljenima i svim dostupnim dijelovima tijela. Posebno zadovoljstvo im je bilo udarati zabijajući palicu u trbuh ili aperkatom u prepone.

2. BADNJAK

Na zvuk sirene u 6 sati mračnog jutra nakon prve noći provedene na krevetu, za razliku od betonskog poda konjušnice u Stajićevu, uz tresak vojničke cokule otvorila su se vrata sobe i mi smo instinktivno poskakali s kreveta i uz poznati stav stali uz krevete. Nisu svi stigli stati uz krevete i onda je počela “obuka”, uz poznate metode udaraca, kako se mora ustajati na zvuk sirene iz kreveta. Morali smo ponovo svi leći na krevete i na čuvarev znak skakati iz kreveta. Naravno njima se to nije svidjelo pa smo uz “korekcije” pendrecima i inim udarcima to vježbali dok im nije dosadilo. Tražili su da sve naredbe treba izvršavati u najkraćem roku premda im kako god mi napravili nije bilo po volji. Bila je izlika za “obuku”. Potom smo morali svi skinuti privatne odjevne predmete i obući rashodovanu vojnu odjeću. Kako kog zapadne, ali nikad nisam vidio jadnijeg prizora od tih logoraša neobrijanih, zaraslih, prljavih, puni modrica, u poderanoj i izblijedjeloj vojnoj SMB odjeći.

Došao je neki časnik ranga pukovnika u sobu i zapitao:“Ko je, bre, od vas berberin? Koje od vas u civilu brico?” Svi su šutjeli. “Zna li, bre, ‘ko od vas da šiša?”. Onda sam gruntajući u sebi zaključio da ne može biti gore ako kažem da ja znam. Rekao sam da nešto znam od tog posla. Uz napomene da nisam berberin već onako malo znam, prihvatio me kao “bricu”. Jedan od čuvara odveo me u prizemlje u jednu malu prostoriju veličine nekoliko kvadrata gdje je već bio jedan logoraš sa škarama i mašinicama za šišanje. “Brico evo ti pomoćnika i da mi, bre, sve ove nove ustaše danas ošišate!”Stari brico bio je Mile Bilić iz grupe od 180 branitelja Mitnice, koji su se predali 18.11.91. i potom dovezeni u Niš. Dakle, bio je starosjedilac. Nismo smjeli razgovarati međusobno. Mile je prvo mene ošišao na nulu. Kad je bio gotov i pogledao me onako zaraslog u bradu stariju od mjesec dana prilično prljavog s masnicom ispod oka od sinoćnjeg “Karađorđa” i svježe ošišane glave, kiselo se nasmijao i prošaptao:”Krasno izgledaš!”Potom su počeli u grupama po četiri zatvorenika dovoditi u susjednu blagovaonicu. Poredali bi ih licem okrenute prema zidu. Onda bi ih tukli s leđa na sve moguće načine. Zaletavali se u njih s obje noge u leđa da bi ovi od neočekivanih udaraca licem udarali o zid i padali. Onda bi ih još u ležećem položaju “dotjerivali “ udarcima nogu uz psovke i povike:”Diž’ se, bre, šta tu ležiš. Ko ti je dozvolio?”. Nakon toga su ih po dvojicu okrvavljenih lica, izudarane da su jedva disali, uvodili kod nas i rekli:“Šišaj ih, bre, na ćelavo!”Ručna i električna mašina, normalno, rezale su na dva zupca, a ostali dio čupale. Prvo smo rezali škarama, a potom uz muku ručnom ili elektromašinom pokušali koliko toliko ošišati, a da im ne izazivamo dodatne muke uz već ionako previše boli. Dok smo šišali nisu tukli zatvorenika pa sam koliko sam smio i mogao odugovlačio s obradom da bar malo vremena branitelji ne budu na nemilosti čuvara. Čuvari su gledali kako s mukom šišamo i vidjeli šansu za još jedan način torture. Uzeli bi elektromašinu i počeli gurati kroz kosu hineći kako ih šišaju, ne mareći pritom što je mašina više čupala kose nego rezala. Pritom bi se cerekali i uživali u bolnim grimasama onog kog su “šišali”. “Rambo” me pogleda, tada sam i ja njega mogao ispod oka pogledati, niskog rasta, iscerenog lica tako da sam mu vidio nepravilno izrasle zube sa slomljenim desnim očnjakom, i kad je vidio šljivu pod desnim okom upita me:”Šta ti je, bre, to?“Uspomena iz Stajićeva” slagao sam. Nije me prepoznao, ali bilo je to trag njegova “Karađorđa” od sinoćnje zamolbe za odlazak na WC.

“Ako i treba “ reče i izađe se iživljavati na preostalim zatvorenicima u trpezariji. Taj smo dan do 19 sati navečer već nateklih ruku od stiskanja ručne mašine stari brico i ja uspjeli ošišati oko dvije stotine logoraša. Krasan Badnjak, razmišljao sam u sebi dok me čuvar pratio u sobu. Ruke su me boljele od stiskanja škara i mašinice. Sjetio sam se da je netko u Stajićevu rekao da je u Mitrovici najgori tretman. Onima, koji su otišli u Mitrovicu, nisam nimalo zavidio. Pokazat će se međutim, da je od svih, ako se može rangirati pakao, Niš bio najgori. Kad sam ušao u sobu i kad su me vidjeli ošišanog na nulu i sa šljivom na oku obasuli su me pitanjima. Ispričao sam im tretman šišanja i kad su shvatili što ih čeka jadni izgled lica zamijenili su još jadnijim. Grimasama, psovkama i uzdasima svatko je na svoj način zamišljao što nas očekuje. Znao sam da se sada na slobodi, u tako blizoj, a tako dalekoj domaji, vrše zadnje pripreme jela, pića i kolača. Božić je i vrijeme mira. Dogovaraju odlasci na ponoćku gdje sam ja ? Mislio sam da je to samo ružan san. Gladan kako već može biti gladan logoraš. Ležao sam i prebirao misli. Bože zbog čega je ova kazna ? Zašto baš ja ? Gdje sam pogriješio ? Čime sam to zaslužio? Zar zato što smo htjeli ono što već drugi imaju? Nismo željeli tuđa, tražili smo svoja prava. Nismo otimali tuđe, nismo napadali tuđe domove, branili smo svoje. Kako je moguće da dojučerašnji ljudi postanu takve zvijeri. Što se to dogodi s čovjekom da se preobrazi u nečovjeka. Koji su to poticaji i uvjerenja da to što rade smatraju ispravnim. Zašto ono što sebi uzimaju za pravo ne daju drugima. Mora da je ipak greška u kodu. Čovjek je, kažu umni ljudi, genezom nastao od životinje. Valjda nisu sve sličnosti izbrisane pa se ponekad vraća u oblik svojih predaka. Dugo nisam mogao zaspati. Na koncu s uvjerenjem da su naše patnje zalog ljepšim svim budućim Badnjacima, utonuo sam u san. Sanjam kako sam sa svojima za prazničkim stolom s obiljem kako je i priličilo za te praznike. I kad bi posegnuo za nečim uvjek bi mi se netko ili nešto ispriječilo. Kao da su mi vezane ruke i ma koliko e trudio nisam uspio ništa doseći. Tantale i Sizife dobili ste brojno društvo. Dreka sirene i zvuci, koji su se stvarali skokovima iz kreveta, vratili su me u zbilju. Čestit Božić logoraši tiho sam pomislio u sebi, ali sva je zgoda da će biti jedan od najtužnijih. I bio je.

3. ISHRANA

Nakon jutarnjeg skakanja na zvuk sirene i namještanja kreveta na koje niste smjeli sjesti tokom dana i toalete koja je trajala svega nekoliko minuta, kao golema gusjenica pognute glave i ruku na leđima, išli smo s drugog kata prema prizemlju u “trpezariju”. Nekoliko logoraša dijelilo je kruh i ono što su davali za jelo. Potom bi, ne prekidajući gusjenicu, išli do centralno postavljenog stola, spustili uzetu hranu na stol i dalje stojeći pognute glave s rukama na leđima. Kad bi i posljednji stavio hranu na stol čuvar bi dreknuo:“Sedi! Imate tačno dve minute da to pojedete. Krećite na moj znak. Sad”. Hrane je bilo više nego malo. Onako gladni jedva bi dočekali da nešto pojedete. Krenuli di da što više u te dvije minute pojedete. U toj žurbi žlijezde ne bi stigle izlučiti pljuvačke da bi mogli progutati zalogaje. Kako je žalosno bilo pogledati čovjeka u takvim okolnostima. Morao se pretvorit u ono što nije svojstveno čovjeku. Nagon za samoodržanje jači je od kulture. Pokušavalo se na svakojake načine ugurati hranu u želudac. Većina se pritom zagrcne, a čuvari koji su kružili oko nas jedva bi dočekali razlog za intervenciju. I dok su zagrcnuti kašljali, čuvari su nemilosrdno mlatili palicama. Pogledao sam ispod oka, na vratima blagovaonice oslonjen na dovratnik stajao je spomenuti pukovnik i cerekao se na postupke čuvara. Bože, pa ni psa ne treba dirati dok jede, mislio sam, a kamoli ljude. Mislio sam da su samo priprosti čuvari nafilovani Slobinom doktrinom bili kadri raditi takve gadosti, ali sam poslije ovog prizora shvatio da bez obzira na rang i funkciju svi odreda jednako primitivno uživaju u maltretiranju svega što nije srpsko. I usprkos polustoljetnoj propagandi i svesrdnom trudu srpske politike da dokaže genocidnost Hrvata, shvatio sam da su samo htjeli prikriti upravo svoju genocidnost i bolesnu mržnju prema svemu što je nesrpsko. Nakon toga svega potajno sam uživao kad su nam govorili “Svi ste vi ustaše. Sve vas treba poklati!”. Pod tim sinonimom “ustaše” smatrao sam da je to njihov izraz od straha za Hrvate bio sam ponosan što sam Hrvat. Kad su me jedanput pitali:”Za koga si se, bre, ti borio?”Slijedio je odgovor “Za svoj narod”. A onda pitanje:”A ko je tvoj narod?”. “Svi oni koji žele sa mnom da žive” bio je odgovor. Očekivao je da kažem Hrvati. Malo je zastao, zatresao glavom i očito zbunjen odustao od novih pitanja. I kad bi pomislili da ste tek počeli jesti oglasili bi se čuvari:”Gotovo. Diži se!”Dao bi glavu da nije prošlo više vremena od jedne minute. Ostatak hrane koji nismo uspjeli pojesti morali smo bacat u “pomnije”. Morali smo glasno izvikivati svoj redni broj i uz glasan tresak, ako smo imali, bacati pribor za jelo u neko metalno bure. “Da se nije neko usudio da hleb ili nešto drugo stavi u džep. Jao njemu!” drečali bi “Rambe”, ”Razbijači” i “Razarači” kako su sebe nazivali pojedini čuvari. Nismo smjeli nepojedeni kruh ponijeti u spavaonici i onda tamo na miru pojesti. No uvijek se našlo načina i da se ta naredbe zaobiđe. Nevjerojatna je snaga volje, dar kolektivne mudrosti snalažljivosti u opasnostima. Jer kad su vam svi životni nagoni zatomljeni i kad je ostao samo onaj, održati se na životu, adrenalin je tekao potocima, a mozak je sve aktivnosti sveo na minimum, osim one kako preživjeti. U tim situacijama rađaju se svakojake ideje, od kojih neke i uspiju. Kruh je ipak stizao u sobu. Ta nedovoljna ishrana teže je pogađala mlađe, koji nisu nikad gladovali. Lakše su podnosili batine nego glad. Poslije “objeda” počela bi obvezna priča što bi tko u ovom momentu na slobodi i koliko pojeo najomiljenijih jela. Kad smo upitali jednog od starijih logoraša što bi on sada da može uradio. Rekao nam je:”Da mi je sad da sam na klupi na Zrinjevcu s veknom kruha pod pazuhom i punom flašom “Badelovog” konjaka da ja sve to sam pojedem i popijem i da me nitko ne dira!” Tako banalno jednostavna želja, a tako prokleto teško ostvariva. I onda bi se po komandi “gusjenica” vraćala u svoju sobu. Čulo bi se samo ujednačeno kloparanje obuće čije su vezice, oduzete, ostale negdje u Stajićevu. Te unisone odjeke preko hodnika i stubišta prekidale bi samo psovke i udarci čuvara s obveznom napomenom “brže bre”. To bi se ponavljalo tri puta dnevno.

4. ODRŽAVANJE HIGIJENE

Za razliku od Stajićeva jedina svijetla strana bila je da smo barem spavali svatko na svom krevetu. Za veliko čudo i grijanje je radilo. Nakon sirene i dreke čuvara imali smo pravo na jedno prijepodne obavljanje nužde i umivanje. Drugi odlazak u sanitarije imali smo jedanput poslije podne. Između tih odlazaka od tog psihičkog presinga imali ste dojam da će vam mjehur puknuti i da morate neizbježno na WC ili će biti u gaće. I kad bi konačno stigli do WC-a isteklo je jedva nekoliko kapi tekućine. Tortura je činila svoje. Dok su trajale zalihe ondašnjih dinara pojedinci bi naručili britvice za brijanje, ali bi ih čuvari pod izlikom kao opasne oduzimali. Nakon naredbe da se ipak moramo svi obrijati dali bi nam vjerojatno naše britvice, ali već istrošene. Od njihove strane, naravno. U grupi po pet odveli bi u kupatilo i po već ustaljenoj komandi “sad” morali bismo navlaženu bradu hladnom vodom pokušati skinuti koliko je to bilo moguće. Vrijeme je opet ograničeno na njihovih “dve minute”. Čuvar bi za to vrijeme našao praznu limenku koja je služila kao pepeljara i po njoj lupkao palicom. Ako bi se netko osvrnuo na lupu bio je povod za intervenciju. I kad bi čuvar smatrao da je vrijeme prošlo lupio bi palicom po limenci da bi ova odskočila i završila negdje u suprotnom kutu i dreknuo: ”Gotovo”. U tom momentu morali smo što smo brže mogli baciti britvicu i trkom izići u spavaonicu. Tko je bio zadnji taj bi izvukao deblji kraj. Normalno da se s tupom britvicom i hladnom vodom niste mogli obrijati da se cijeli dan brijete. Bilo je tragikomičnih izgleda lica koji su tu i tamo uspjeli nešto obrijati ili se usput ozlijediti trljanjem tupe britvice. Nakon nekoliko pokušaja i promjena britvica nekako smo se prvi put riješili brade stare preko mjesec dana. O kupanju i toploj vodi nije bilo ni spomena. Za slučaj da se dopusti pojedincima vanredni odlazak na WC, zašto je morao posebno moliti sobni, čuvar bi ih uz otvorene kabine promatrao i po njegovom nahođenju dreknuo “gotovo”. Svi bi morali istrčati sa spuštenim SMB gaćama i trčati hodnikom do sobe i tamo se obući. Možete si zamisliti trčanje gologuzih zatvorenika sa spuštenim gaćama i posprdnim uzvicima čuvara. Čemu im je to služilo valjda samo oni znaju.

5. TRETMANI ČUVARA

Već prvi dan boravka čuvari su počeli svoju igru. Upali bi u spavaonicu i ako niste u tom trenu bili kod svog kreveta u poznatom stavu, zna se. Uz primjedbe i poznate psovke korigirali su palicama naše položaje. Onda bi jedan od njih, jer uvijek su ulazili po trojica, povikao: ”Ko je od vas Hrvat neka digne levu ruku!”. Pošto smo bili svi osim trojice Hrvati svi smo podigli ruku. To im je bio način da vide tko ima na ruci sat ili prstenje te su počeli uz propovijed da je to zabranjeno nositi i da se mora predati čuvarima, silom skidali i prisvajali. Jasno bez reversa. Izabrali smo sobnog. Nakon njegovog razgovora s čuvarima došao je u sobu i objasnio nam kako su “oni” voljni da nam malo progledaju kroz prste ako im kao soba svaki dan kad su oni u smjeni kupimo po šteku Marlboro-a. Jasno to su tražili i druge smjene, a bilo ih je tri i mijenjale su se svakih osam sati. Dok je bilo zaliha nekako se moglo to ostvariti, ali što dalje bivalo je nemoguće. Normalno sa štekama ili bez njih tretman nije imao bitnije razlike. Osobito su se trudili da iole bolji komad odjeće ili obuće kod zatvorenika promijeni vlasnika pod izgovorom da idu kući na odsustvo pa će nam po povratku vratiti. Naravno da u to nikad nismo ni povjerovali. U zamjenu dobili bi rashodovano SMB. Donijeli su nam kartonsku kutiju i rekli sobnom da je to za otpatke. Netko je to povjerovao i stvarno bacio neki papirić u kutiju. Nakon jednog od stalnih upada kad su vidjeli papirić u kutiji prvo izdeklamirali da to nije kutija za ustaške otpatke, a potom pretukli sobnog da se to ne bi ponovilo. Jednom prilikom sobni je upitao da mu kažu pravila kako da se ponašamo, da ne stvaramo priliku za “odgoj”. Rekli su pravilo je da nema pravila i da pravila vrijede kako oni kažu. Drugo nismo ni očekivali.

Bilo je i časnih iznimaka. Neki desetar, saznali smo od njega, iz Banja Luke, najvjerojatnije musliman, bio je što bi se reklo normalan čuvar. Nije nikada tukao. Kad je bio u smjeni mogli smo po potrebi otići na WC ili ponekad čak otići u susjednu sobu da se vidimo s prijateljima ili ostalim poznatim braniteljima. Izmjenjivale su se informacije. Mogli smo u grupicama otići i oprati već skorjeli veš od prljavštine Stajićeva. Čak nam je u dogovoru s sobnim za Novu Godinu donio flašu rakije, koju smo potajno odlazeći u kupatilo popili i nazdravljali za skori izlazak. Hvala mu!Najgore je bilo kad su otišli redovni vojnici i došli čuvari rezervisti. To je bio pakao. Svi su bili dragovoljci. Došli su iz samo jednog razloga da izbjegnu ratište i da se iživljavaju nad zarobljenicima. Odreda su bili svi visokog rasta, korpulentni i nabijeni željom za maltretiranjem. Nisu birali ni sredstva ni vrijeme ni ljude. Svakodnevno je bila takozvana večernja prozivka. Svi bi izišli iz sobe i poredali se uz zid s vrhom obuće uza zid, glava dolje oslonjena na zid i ruke na leđa. Onda bi njih nekoliko otišlo u sobu i sve ispreturali, tražeći eventualno nešto skriveno, kako bi znali reći “opasno po bezbednost čuvara”. Međutim oni su tražili materijalnu korist. Za iole nešto vrjednije stvarčice, uspomene ili novac uvijek se našlo načina sakriti. Ostali bi čuvari išli iza leđa i vršili korekciju položaja nogama, rukama, palicom. Nisu birali mjesta za udaranje.

Prvo su povikali: ”Zenge dva koraka nazad”. Oni za koje su saznali da su pripadnici Zbora narodne garde morali su prvi proći kroz specijalni tretman. Odvodili bi ih jednog po jednog u kupatilo. Tukli do iznemoglosti. Polijevali vodom pa ispočetka. Onda bi ih vratili među ostale gdje bi bili opet na meti kao redovno sljedovanje.

Čudan je bio taj moment dok ste čekali kad ćete doći na red. Nisu bili sistematični. Tukli su nasumce, ali nitko nije prošao bez. Najgore je bilo to iščekivanje. Niste znali gdje će vas udariti pa da se pripremite. Već od samog neprirodnog položaja i te neke strepnje noge bi vam počele drhtati i bili ste podložni pomaku. A to je opet bio povod za specijalnim tretmanom jer stalno se vikalo: “Ne mrdaj. Šta se mičeš, bre? Tebi govorim”. A niste znali kome govori, jer su svi bili u istoj situaciji. Kad bi vas konačno počeli tući niste osjećali bol, samo olakšanje da je počelo i da će proći. Svaki prozvani bi se odvojio od zida i što je brže mogao odlazio u sobu. Međutim morao je proći kroz špalir palica i vojnih čizama broj 50 koje su vitlali na sve strane da vas zakače uz gromko naslađivanje uz svaki dobro plasirani udarac. Nakon ulaska u sobe tek ste tada počeli osjećati mjesta gdje su vas udarali i brojati koliko ste ih ulovili. Stenjanja i komentari bi kratko trajali jer ste morali u krevet, svjetla su se gasila i nije se smio čuti. Po danu nismo imali nikakvih aktivnosti. Ponekad bi odredili nekolicinu da oribaju nusprostorije i hodnik. Potom bi izabrali najtežeg, posjeli na staro ćebe i vukli smo ga po hodniku da se sjaji. Sto trideset osam “vinaz” ploča 40×40 cm. Izbrojio sam dok smo teglili ćebe ili ribali hodnik. Pedeset i pet dugih metara. Na niskim ormarićima uzduž prozora hodnika sjedili bi čuvari i izvikivali komande i korekcije rada. Pokušavali smo kojekakvim razgovorima i mozgalicama zaboraviti stvarnost. Pokušavao sam ih zainteresirati da slažu križaljke te da ih poslije ostali rješavaju. Donijeli bi nam po par knjiga za koje nisam sve uspio doći na red za čitanje. Sjećam se Selimovićeva “Derviša”, Andrićeve “Proklete avlije” i “Aleje srebrenih nevjesta”, autora čije sam ime zaboravio i jednog kratkog romana “Jaši noćas” skandinavskog autora. Mislim da je oni, koji su nam je dali nisu pročitali. Tema romana borba za samostojnost i slobodu nije se nikako mogla uklopiti u njihovu doktrinu i postupke. Mnogo puta, gledajući kroz malen prozor s neprirodno jakom metalnom rešetkom, sjetio sam se stihova srednjoškolske lektire:”Da li će sloboda znati pjevati kao što su sužnji o njoj pjevali”. Mislim da sam tek sad shvatio autora. Pokušavao sam poput likova iz SF-a transformacijom volje doseći način kako da se snagom uma prođe s druge strane rešetaka. Uvjerio sam se da je to ipak samo SF, nikakav glas u spavaonici. Inače tijekom dana bi svaka smjena u svojih osam sati ušla najmanje tri puta u spavaonicu i pod svakakvim banalnim i primitivnim isprikama preturala, tukla i verbalno se iživljavala. Najgore bi prošli oni koji su bili tog dana na ispitivanju, a ispitivači nisu bili zadovoljni njihovim iskazima. Tukli bi ih do iznemoglosti. Bacali na pod i gazili po njima čizmama. Nagazili bi ih čizmom na glavu i onda čitavom težino se okrenuli na peti ostavljajući krvave i izguljene uši, lice, vrat. Osobito su uživali u bolnim uzvicima nakon udaraca nogom u prepone ležećeg zatvorenika. Bože, koliko smo žarko žudili za osvetom za sve nanesene boli i poniženja, a znali smo da i kad bi nam se pružila prilika ne bi mogli raditi ono što su oni nama. Oslovljavali su nas svakako. Bili smo pobunjenici, vojni zarobljenici, zatvorenici, izdajice, ratni zarobljenici, separatisti i razbijači Jugoslavije. Oni su sebe nazivali Rambo, Razarač, Razbijač, Vojvoda… svjetska elita, nepobjediva vojska. A ustvari su umišljena kopija doktrine Crvene armije. Bolesna opsesija i opijenost veličinom srpstva. Primitivni barbarski mozak. Bijedni nivo civilizacije koja je dobila mogućnosti da se sa opljačkanom imovinom i opremom na svojim dojučerašnjim bratstvom i jedinstvom iživljava srednjovjekovnim osmanlijskim načinom. Jadna kopija KGB uzora. Jezik u kojem nema mjesta za riječ ljudska prava i čovječnost. Bijeda i izrodi ljudskog roda. Šaka jada. Gnjide. Nula. Sramoto ljudskog roda ime ti je Niš.

6. ISPITIVANJA

Zgrada u kojoj smo smješteni stara je, od cigle debelih zidova s malim prozorima i obveznim rešetkama na njima. Sobe su bile veličine za smještaj pedesetak ležajeva naguranih na kat tako da se jedva prolazilo između njih. Imala je više traktova razuđenog oblika. Naslanjala se na više susjednih objekata koji su činili zatvorsko dvorište. Zgrade su bile od prizemnih do onih na tri etaže. Dio u kojem smo smješteni dužine kojih šezdesetak metara sa sobama okrenutim prema dvorištu. Široki hodnik na bližoj strani završavao je “TV salom”, a na drugoj je završavao na stubištu na kraju kojeg je bila masivna metalna rešetka iza koje su sjedili čuvari. Prije “TV sale” nalazile su se dvije omanje prostorije veličine pola spavaonice. Jedna je bila kupatilo, druga WC. Kupatilo je bilo betonsko korito duž jednog zida i mali uzanim policama iznad i slavinama s pitkom vodom. WC je imao četiri otvorene kabine s ćućavcima i betonsko korito sa slavinama koje je služilo kao pisoar. Na drugom kraju stubišta bile su prostorije čuvara, uprave i liječnika. Blagovaonica i kantina bile su u prizemlju. Nas su smjestili na gornje etaže. Prva grupa zarobljenih na Mitnici bili su u prizemlju. Široko dvokrako stubište s metalnom ogradom vodilo je u dvorište. Na sredini dvorišta bio je mali park s klupama za sjedenje. Veličina dvorišta je nekih cca 50×50 metara. Na drugom kraju dvorišta nalazile su se prizemne zgrade u kojima su bile prostorije za ispitivanje. Jedan trakt zgrade bio je za “obične” zatvorenike koji su znali vrijeđati i dobacivati prema logorašima kad su bili na rijetkim šetnjama u dvorištu. Već drugog dana pojedinci su odvedeni u samice i nismo ih vidjeli do preseljenja u Mitrovicu. Zaredali su pozivi na ispitivanje. Po izlasku iz sobe u poznatom položaju i obveznom upisu na kraju hodnika, silazili bi stubama u prizemlje. Već prema tome kakav je bio čuvar slijedio je tretman putem od pedesetak metara preko dvorišta do zgrade. Zatvorenik u pognutom položaju nije vidio ništa osim svojih stopala i betonskog dvorišta. Čuvari bi drekom “Levo”;”Pravo” ili “Desno” vršili navigaciju. Nerijetko bi namjerno vodili tako da zatvorenik udari u stupove rasvjete ili ostale prepreke. Slučajno zatečeni čuvari na dvorištu koristili su priliku da daju svoj obol odgoju “Tuđmanovih bojovnika”. Obol im se sastojao isključivo od načina koji su mogli smisliti njihove primitivne i bolesne mašte. Znali su narediti zatvoreniku da se sagne tako da proturi svoju desnu ruku između nogu, otraga, tako da je čuvar uhvati i kao da gura ručna kolica vodio do ulaza zgrade za ispitivanje. Tamo bi ga posjeli za jedan poveći stol. Glava dolje i ruke na leđa, bez gledanja u osobu koja je vršila ispitivanje. Zavisno o tome za čega su ga teretili razlikovale su se metode i načini ispitivanja. Ispitivača je bilo više. Upoznao sam samo jednog, koji mi je rekao da je zagrebački student pravnog fakulteta. Interesirale su ga razne pojedinosti od onih banalnih do nekih za koje nisam imao odgovor. Tražio je podatke o raznim osobama koje nisam poznavao. Pitao je za “političke kolovođe” i stranačke prvake, tražio podatke o načinu na koji su vođene pojedine vojne operacije, o događajima vezanim za nestanak pojedinaca srpske nacionalnosti, te “istine” o likvidaciji enormnog broja Srba te skice terena i objekata koji su se spominjali u vojnim operacijama. Tražio je da mu detaljno opišem moje aktivnost za vrijeme ratnih zbivanje. Kad sam u globalu opisao, izvadio je neke dokumente za koje mi je rekao da su iz Vukovara. Imao je manje više sve moje osobne podatke i biografiju. Špijunaža je obavila svoj posao. Vidio sam da dosta toga znaju, ali nisu znali sve to povezati u suvislu cjelinu. Mislim da nisu nikada shvatili što se i kako zapravo događalo u Vukovaru. Ni mi sami nismo mogli znati o svim događanjima. Iz razgovora međusobno saznavali smo pojedinosti. Bilo je dobro što manje znati. Postoji mogućnost da nesvjesno kažete neki detalj, a onda slijedi dedukcija. Upliću se svi i na koncu dolaze do pojedinosti koje ne bi trebali znati. Dogovor je spominjati samo one koji nisu zarobljeni i poginule. Zato sam govorio samo o onom o čemu je po mom mišljenju već imao podatke bez potrebnih detalja. Za stvari za koje sam pretpostavljao da nezna rekao sam da ne znam. Isticao mi je da trebamo razgovarati kulturno, kao intelektualci. Pravi intelektualac nebi radio ovo što ti radiš, zaključio sam u sebi. Inače prema iskazima drugih, kakav je bio prema njima, meni se učinio donekle korektan. Bio sam dva put na ispitivanju i nijednom nije tražio pomoć batinaša. Prema iskazima i izgledima pojedinih zatvorenika koji su se vraćali sa ispitivanja bilo je za pretpostaviti vrlo grubih, neljudskih, batinaških postupaka po kojima su ih tukli istovremeno dvojica. Ispitivanih bi morao izuti obuću, kleknuti na stolicu i prebaciti se preko naslona. Jedan bi ga tukao po golim tabanima, a drugi po stražnjici, tako da poslije toga nisu mogli ni sjediti ni hodati. Postupak bi ponavljali dok ne bi bili zadovoljni iskazom ispitivanima ili bi ga pustili koji dan pa ponovo. Muka božja.

7. PRIZNANJE HRVATSKE

15. veljače 1992. nećemo zaboraviti dok smo živi, barem ne oni koji su bili te večeri zatočenici u Nišu. Kad je po ustaljenom redu trebala početi prozivka nije se pojavio nitko. Onda smo po neobičnoj galami, tutnjanju cokula na susjednim etažama znali da se događa nešto nesvakidašnje. Pretpostavljali smo svašta, od dobrog, lošeg i najgoreg. Nismo imali nikakvih informacija što se dešava u Hrvatskoj. Mislili smo da se desilo ono najgore, da su nas pregazili, kako su nam rekli da će učiniti oni kojima smo se predali 19.11.1991. ispred “Commerca” u Borovu Naselju. Dok su nas pretresali i odvodili prema autobusima, jedan stojeći oslonjen na metalnu starudiju tenka T-55, reče nam, dok su reporteri beogradske televizije snimali predaju ustaša:”Niste imali državu hiljadu godina i nećete je vala imati još toliko. Sredili smo vas, a sada idemo na Osijek i Vinkovce!” Mislili smo da se to dogodilo te da sada slave i iskaljuju “veselje” na nama. Na sreću nije bilo to. Svjetla se nisu gasila. Tutnjava je prestala. Onda smo se sa strepnjom ukipili svaki pored svog kreveta šuteći iščekivali. Čuli smo kako su sobu po sobi prije nas na našoj etaži izvodili na prozivku. Onda bi udarci, tutnjanje cipela i prigušeni jauci prekinuli muk. Prisluškivali smo glasove u općem metežu isprepletenih psovki, udaraca i stenjanja onih koji su padali ili s mukom sustezali urlike od boli od dobivenih udaraca. Čudio nas je veliki broj glasova večerašnjih čuvara. Onda smo čuli poznatu prozivku, trčanje, udarce, psovke, povike i s treskom zatvorena vrata. Mislim da smo svi pretrnuli kad su se vrata na našoj sobi s treskom noge otvorila. Na vratima se pojavio uniformirani niski podoficir ne veći od metar i žilet. Dreknuo je:”Sobni, izvedi ljude na prozivku. ” Čudno mi je bilo što nas je nazvao “ljudi”. Izišli smo bojažljivije nego obično. Vidjeli smo desetak zajapurenih policajaca koje nismo do sada vidjeli. Ispred njih je stajao spomenuti vodnik. Ispričao je da je službovao u Zagrebu, te da su zbog nas njegova žena i dvoje djece bili tri dana u skloništu i da smo mi odgovorni za njihove patnje. U usporedbi s tri mjeseca pakla u Vukovaru to je bilo grozno-razmišljao sam. “Dobili ste državu. Evropa vas je priznala. Došli smo vam čestitati!” – oglasio se opet vodnik. Tada mi je bilo sve jasno. Nisu nas pregazili, nisu pokorili, već ćemo se konačno odlijepiti od njihova balkanskog zagrljaja. Mislim da smo svi u sebi likovali i da bi najradije od zadovoljstva, usprkos njima, zavriskali. Znali smo da ova tortura neće trajati vječno i da ćemo je se konačno riješiti. Onda kao jedan na riječi čestitke vodnika već zajapureni njegovi čestitari počeli su nemilosrdno “čestitati”. Nisu nas kao obično boljeli udarci, nego sa svakim slijedećim znali smo da im se bliži kraj i da iskaljuju svoj bijes i nemoć na onima koji im nisu u stanju da se suprotstave, ne zato što ne bi htjeli, nego zato što nisu smjeli. Čestitanje je trajalo kao vječnost. Nikad kraja. Dobri sat vremena. Kad su se čestitari konačno umorili od “čestitki “ počela je uobičajena prozivka. Trčanje, špalir, sad već mnogo neprecizniji udarci i treskom zatvorena vrata. Kad su se čestitari preselili na etažu ispod počelo je potiho veselje i čestitke između sebe. Konačno smo zaključili da nas više nemaju razloga držati i da ćemo u najskorije vrijeme na razmjenu. Ali nažalost pokazat će se da smo se jako prevarili u zaključku. Većina od nas nije bila ni na trećini budućeg zatočeništva. U nadi ispravnog zaključka, naš položaj nije nam se sad više činio tako strašnim. Nikad zatomljena nada u skori izlazak, sad se već skoro razbuktala. Svjetlo su čestitari ove večeri osim uobičajenih 21 sat ugasili u četiri ujutro. Znali smo da će sirena drečati u šest. Legli smo samouvjereni da više ništa neće biti tako strašno da se ne bi moglo izdržati. Prošlo je više od mjesec dana, a onda je došla razmjena. Mislili smo da idemo svi. Kad su pročitali imena onih koji idu, shvatili smo da još nije kraj. Čudna je nastala tišina u sobi kad smo kroz rešetke vidjeli odlazak autobusa s onima, kojima je muka prestajala sa svkim metrom prijeđenog puta prema Hrvatskoj. Svatko je na svoj način razočaran razmišljao. Više nas je ostalo nego otišlo. Nada za brzi izlazak polako je kopnila. “Ma ko ih j…!”, netko je glasno prokomentirao i soba se vratila u stvarnost. Nakon par dana dovedeni su zatvorenici iz samica. Neke su u vojničkim dekama morali nositi do sobe. Nisu bili u stanju hodati. Opet se nada pojačavala, valjda je sad gotovo. Prvi sobni (Vlatko Surma) jedva prepoznatljiv, doveden je iz samice. Okupili smo se oko njega, rukovali, razgovarali. Jadno je izgledao. Oronuo, neobrijan, okopnio, onemoćao od batina i tretmana jedva je govorio. Nesvjesno je plakao. Bio je sretan što se vratio među nas. Malo nas je bilo tko je mogao suzdržati bijes i suze. Tješili smo njega i sebe da je kraj blizu. Sutradan su nas prebacili autobusima u Sremsku Mitrovicu. Netko je zapitao visokog potporučnika, kojeg smo upoznali u Stajićevu, kad izlazimo. Čuli smo odgovor:”Ostat ćete vi ovdje duže nego što mislite!”. I bio je u pravu.

Zatočenik logora Niš

H. A.

Zatvor. Visoki zidovi, žica bodljikava, kula sa stražarima. Djeluje mi kao slika iz filmova “dvorac strave i užasa”, a u stvari je to i bio. Ne mogu zamisliti da se nekoga može tako mrziti, a da ga u životu nikada nisi ni vidio. Tako su se prema nama ophodili u zloglasnom niškom kazamatu. Tukli su nas svakodnevno i uvijek su za to pronalazili neki razlog. Ni odvođenje na jelo nisu propuštali kao priliku da nas koji put usput udare. Odlazak na ručak ili večeru bio je trčećim korakom, uz naredbe “počinji” i “prekini”, a sve to u nekoliko minuta. Na ispitivanju pitali su me što sam radio u Vukovaru kako prije rata tako i za vrijeme rata, zatim su tražili da im opišem što se sve događalo u Vukovaru. Bio sam vrlo oprezan da na tim ispitivanjima ne spomenem nečije ime, jer sam znao da bi tada bilo još gore. Nakon priznanja suverenosti Hrvatske dobivali smo posebne batine, doslovce su se na nama iživljavali. Neki su se zatočenici od silnih batina potpuno izobličili, bilo je teško gledati ih, a nisi u mogućnosti pomoći im. Najteže mi je bilo gledati kako su se iživljavali na mladim dečkima koji su bili generacija mojih sinova. Kad je došao dan razmjene, bio sam sretan, ali me je duša boljela misleći na te mlade ljude koji ostaju na milost i nemilost zlotvorima, koji su spremni na sve torture koje normalnom čovjeku ne bi na pamet pale.

Kada smo 26.01.1992. iz Bosanskog Šamca prešli na teritorij Hrvatske, u Slavonski Šamac, mislim da sam se ponovno rodio. I kako je netko od nas rekao:”Pobjegli smo iz pakla”!

Fra Branimir Stjepan Kosec

Put u nepoznato (NIŠ)

Ta vožnja po lošim cestama trajala je dugo. Konačno je ona razbila i naše strahove nametnuvši ponovno razmišljanje o tome gdje smo i kamo ćemo. Opet smo osjetili da je autobus na dobroj cesti, na asfaltu, te da je to prometna cesta, jer svaki smo čas vidjeli svjetla automobila koji su dolazili iz protivnog pravca kretanja. To nas je malo smirilo. Nakon dulje vožnje ušli smo u jedno veće mjesto, vjerojatno neki grad. Autobusi se kretao između nekih zgrada i tada je stao. Naređeno nam je izaći iz autobusa, jedan po jedan. Autobus je bio stao sasvim blizu ulaza u neku veću zgradu. Opet nas je na ulazu čekala skupina policajaca s pendrecima. Trčali smo između njih i utrčavali u prostoriju. Kad sam stupio u nju, bilo mi je jasno da sam opet u nekom zatvoru, ali nitko nije znao u kojem smo mjestu. U toj sobi svatko od nas je morao stati kod jednog kreveta i tako smo dugo stajali i čekali. Stražari su nas svaki čas nas prebrojavali. Nakon izvjesnog vremena odvodili bi nas, jednog po jednog, u drugu sobu, u prostoriju koja je mogla služiti za blagovaonicu. Tu su nam dali jesti kruh i neko tijesto. Nakon toga su me vratili opet u sobu s krevetima i opet sam morao stajati kod kreveta. Nakon dugo vremena netko je dao naredbu da pripravimo krevete za spavanje i da legnemo. Bili smo umorni i prestrašeni. Umor je tražio san, a strah budnost. K tome nas je svaki čas netko dolazio kontrolirati. Kad već nismo bili u stanju reagirati na te preglede, ostavili su nas na miru; možda su se i sami umorili. Ujutro smo saznali da se nalazimo u vojnom zatvoru u Nišu. Ponovno je počeo zatvorski život. Onda su počele različite zapovijedi. Poslije ustajanja svi smo išli na umivanje, i to sve na brzinu, pa u WC, u skupinama kako bi koji stražar izbrojio. Zatim je uslijedilo čišćenje sobe. To su radili redari koji su se mijenjali svaki dan. Iza toga je bio doručak, i to negdje između 8 i 9 sati. Doručak se sastojao od komadića kruha, malo pekmeza i čaja na dnu šalice; to je bilo sve. I tako svakog dana isto. Ručak je bio iza 13 sati. Jeli smo jedno kuhano jelo. Hrane smo dobivali količinski vrlo malo, nešto na dnu plastične šalice, i uz to komad kruha. Večera je bila ista kao ručak. Sve u svemu, hrane nije bilo dovoljno, ni izdaleka onoliko koliko je jednom organizmu potrebno. Tako su nas mučili i fizički izgladnjivanjem, a ne samo psihički ispitivanjem i prijetnjama o suđenju za izmišljene krivnje. Toliko su nam prijetili strijeljanjem da već nismo ni reagirali na te prijetnje. Ni ja ni ostali nismo znali koji je dan i koliko je sati. Računali smo brojeći po sjećanju, ali smo gubili orijentaciju. Nismo se brijali, jer su nam oduzeli pribor za brijanje ne dozvoljavajući da ga držimo kod sebe. Nakon tjedan dana zatvora, onih dana u Mitrovici, Aleksincu i u Nišu, donijeli su nekoliko aparata za brijanje sa žiletom da se obrijemo. Dok se tko brijao, uz njega je stajao stražar. Jednim žiletom trebalo se obrijati 15 do 20 osoba. Oni koji su bili prvi, mogli su se obrijati, ali oni oni posljednji u grupi uzaludno su se trsili; žileti više nisu rezali i brada je ostala neobrijana. Ne znam kada, ali nakon nekoliko dana boravka u Nišu ošišali su nas “do gola” i zatim poveli na kupanje. Nakon toga su nam dali stara i poderana vojnička odijela. Kad smo ih obukli, toliko smo se izmijenili da se nismo mogli prepoznati. Netko je to protumačio kao namjeru da nas pošalju u prve bojne redove na ratište, da nas postave ispred vojnika kako bi nas pobili naši vojnici. Naravno, takva pretpostavka bila je dovoljna da se u nas ponovno uvuče novi crv straha. No, hvala Bogu, to se nije dogodilo. Opet su počela ispitivanja, nova, niška. Trajala bi satima. Ispitivali su me sve od početka pa nadalje. Sve sam to morao govoriti više puta. U takvom načinu ispitivanja postojale su različite zamke, jer bi me u tom nizanju događanja ispitivač naglo prekinuo upitom o nekoj konkretnoj osobi, za nekog viđenijeg i odgovornog Vukovarca. Inače je ispitivače zanimalo: tko je zalazio u samostan, koliko je ondje bilo vojske, koliko oružja, koliko snajperista u tornju i sl. Ta pitanja, koja su pretpostavljala da je samostan bio jedno od uporišta vukovarske obrane, ispitivač je često ponavljao i očito je da ga moji odgovori nisu zadovoljavali, pa dugo nije vjerovao mojim negativnim odgovorima. Na ta i druga pitanja trebalo je odgovoriti još i pismeno. Ispitivao me samo jedan ispitivač. Čini mi se da mi je konačno povjerovao, pa je prestao ponavljati ista pitanja. Mjere ponižavanja su bile različite. Neke je najvjerojatnije netko domislio prije primjene, a druge su stražari i zapovjednici stražarskih skupina izmišljali dok su bili na dužnosti. Tako, kad smo jednom došli na ručak, stražar je viknuo: ”Tri prsta u zrak! Sada ih skupi i krsti se sa tri prsta i moli Očenaš”. Tada smo učili križati se s tri prsta. Jedan zatvorenik nije htio odbivši to križanje obrazloženjem da on nije vjernik već komunista. Stražar ga je izudarao do te mjere da mu je drugi puta ruka sama letjela i učinio je jasni znak pravoslavnog križa. Stražari su imali obrazloženje za ovu “vjersku pouku” govoreći: “Odsada ćete se svi samo ovako krstiti, jer ste u Srbiji. To vam treba biti jasno”. Jasno nam je bilo da smo u Srbiji i da nas tuku. Jedan nas je Srbin učio pjevati različite srpske pjesme, napose četničke. I od vremena do vremena stražari su tražili da ih pjevamo. U ovaj naš preodgoj spadalo je i izrugivanje našim političarima; neprestano su ih psovali i prijetili im sudom i smrću.

3. Smrt pretučenog mladića

U Nišu su dani tekli sporo, puni neizvjesnosti. Naravno, bio sam zabrinut za svoju budućnost, ali sam mislio da je proteklo vrijeme kad su naši osvajači mogli s nama raditi što su htjeli. Ispitivanja su nagoviještala suđenja. Sve to, mislio sam, još me čeka. Mučilo me i to što ništa nisam znao što se događa s mojom braćom u Mitrovici. Ondje sam kratko vrijeme bio u sobi s Ivanom i Slavkom, a Antu sam vidio kad sam se vraćao s ispitivanja. Ništa nisam znao o Martinu; pretpostavljao sam da su starca pustili na slobodu. Stanje se je u zatvoru neznatno popravilo nakon što nas je pohodilo zastupstvo Međunarodnog Crvenog križa u pratnji srpskog Crvenog krsta. Sve su nas popisali i nakon toga nam je svima olakšalo, jer sada ipak netko zna da smo živi i gdje smo. Stražari nas nisu više tukli kad bi im to palo na pamet, ali su i sada stalno izmišljali različite načine psihičkog mučenja. Jednog dana došao je stražar po mene s napomenom da me traži komandant logora, pukovnik Jovanović. Mislio sam da me opet čeka ispitivanje, ali me je iznenadio pozivom da sjednem, kada sam došao u njegov ured. Upitao me da li znam da je umro jedan zatvorenik, neki mladić Mesić iz Vinkovaca, iz Novog Sela. Bio sam čuo stražare koji su govorili da su jednog ustašu, “zengu”, toliko tukli da je poslije umro, ali nisam znao da li je to uistinu tako ili ne. Komandant je nastavio da uprava zatvora eli da se pokojniku dade sprovod po običajima njegove vjere i da se na njegov grob upiše njegovo ime i prezime. Rekao je da je slao službenika u Niš da potraži katoličkog svećenika, ali ga nije našao. Saznao je da katolici imaju svoj dio groblja u Nišu. Na kraju je pitao da li se pogrebni obred može obaviti i naknadno, ako ne nađu svećenika. Pomislio sam da će mene poslati da ispratim pokojnika, ali to nije spomenuo. Ne znam kako je pokopan taj nesretni mladić. U sobi nismo mogli međusobno povjerljivo razgovarati. Znali smo da je među nama jedan Srbin doušnik. Mislim da su svi zatvorenici molili za svoje izbavljenje. Nismo molili na glas, ali su mi mnogi su dali na znanje da potiho. Oko 1. prosinca počeo sam moliti devetnicu uoči blagdana Marijina Bezgrešnog začeća. Nastojao sam izabrane molitve moliti svaki dan u isto vrijeme. Tih dana završila su prva ispitivanja i neke među nama su počeli otpuštati iz logora; govorilo se da ih voze na razmjenu. To je pokrenulo val nade i unijelo neko novo i drukčije iščekivanje u našu sobu. Ponadao sam se i ja skorom oslobođenju iz tog predvorja pakla. Nada me nije iznevjerila. Uvjeren sam da je ustrajnost u molitvi urodila plodom. Jednog dana u toj mojoj devetnici pozvao me stražar i poveo na ispitivanje. Ovaj put me je odveo u neku drugu prostoriju, a ne u onu u koju sam odlazio redovito. Kad sam stupio u nju, bila su ondje tri mlađa čovjeka u civilu, službenici KOS-a, vojni ispitivači. Svi su imali pištolje. Dvojica su sjedila, jedan s jedne i drugi s druge strane stola, dok je treći hodao po sobi; i on je stavio pištolj na stol. Meni su naredili stati uza zid i ruke držati na leđima. Počeli su postavljati različita pitanja, tipična za tzv. “unakrsno” ispitivanje. Pazio sam što ću odgovoriti. Oni su upadali jedan za drugim svojim pitanjima, koja su zapravo predstavljala optužbe da smo mi svećenici u Vukovaru huškali narod protiv srpskog dijela stanovništva grada, da smo poticali Hrvate da kolju Srbe, da ubijaju djecu. Vraćali su se na pitanja na koja sam već više puta dao negativne odgovore: o broju vojnika, “ustaša” koji su navodno boravili u samostanu, o broju topova u samostanskom dvorištu, pa o snajperskim gnijezdima na tornju. Njihova pitanja letjela su sa svih strana kao vatra. Stalno sam ponavljao niječni odgovor. Teže je bilo uvjerljivo odgovarati na pitanja koja su pogađala stvarnost: tko je sve dolazio u samostan k nama, i to od policije, vojske i drugog osoblja s kojim obrambenim zaduženjima? Izbjegavao sam odgovore tvrdeći da ne poznajem ljude po prezimenima, jer sam u Vukovaru bio tek godinu dana; odgovarao sam da poznajem ljude samo po viđenju i kad bih koga vidio, mogao bih reći da li sam ga i gdje sam ga prije vidio. To je ispitivanje trajalo oko sat vremena. Na kraju su tražili da potpišem izjavu koju je jedan od njih napisao. Nisam htio potpisati da prije ne pročitam što piše. Onda je pružio papir, ali nisam mogao pročitati jer su mi oduzeli naočale. Zatim mi je jadan od njih pročitao napisanu izjavu, zapitavši prije da li ću mu vjerovati da čita ono što piše. Pristao sam i tada je pročitao. Nisam se složio sa jednom rečenicom koju je bilo moguće iskoristiti kao optužbu. Na moj zahtjev to je on izbrisao i onda sam izjavu potpisao. Prije nego me stražar odveo, jedan je od njih dobacio:”Taj je sigurno studirao politiku u Vatikanu i onda su ga poslali u Vukovar. ”

Izvod iz knjige “VUKOVARSKI FRANJEVCI”