STAJIĆEVO

45°17˘58˛Sjeverne zemljopisne širine
20°27˘52˛ Istočne zemljopisne duzine

        Stajićevo se nalazi u Banatu kod Zrenjanina. Logor su organizirali pripadnici JNA na prostoru poljoprivredne zadruge tj. farme gdje su držali goveda. Logor se sastojao od više zgrada-štala, u koje su po padu Vukovara dovoženi njegovi stanovnici. Kad su natrpali ljude, žene i djecu u te zgrade počeli su ih svaku zasebno ograđivati bodljikavom žicom, te su postavili van žice naoružane vojne policajce, a i u samom objektu su bili policajci. U početku su u objektima bili policajci, a oko bodljikave žice vojni stražari, a nakon nekoliko dana su plavi policajci otišli, te su ih zamijenili vojni policajci. U samom početku nije bilo sanitarnog čvora, niti pitke vode, niti bilo kakve vode. Vodu za piće su donosili u brentačama i ona je više ličila na žutu sumpornu tekućinu, jer kad joj se prinio plamen ona bi se zapalila. Poslije dolaska CK su napravljeni WC-i i postavljen valov s vodom. Ljudi su sjedili danima vezani žicom ili plastikom na betonu, a poslije su donijeli slamu i deke, pa se moglo i leći. Kroz konc.logor Stajićevo je prošlo cca 3000 ljudi. Od toga je 2000 ljudi zadržano 18.11. do 21.11.1991. Kada su ga zatvorili ostale su logoraše odveli u Niš i Sremsku Mitrovicu.
Za boravka u ovom konc. logoru zatočenici su vođeni na ispitivanja. Do ispitivača ih je vodio vojni policajac i normalno je da ga putem udari pendrekom ili vojnom čizmom i sl. Na ispitivanju su također uvjeravali logoraše sa batinom pendrekom i sl. da su ustaše i zločinci. Potom ih odvode u podrum na preodgoj i kad ih dobro prebiju, vraćaju ih na ispitivanje poslije ispitivanja odgojne mjere putem pendreka, a noću izvođenje na junačka premlaćivanja, za neke se to ponavljalo svakodnevno, a neki su neku od gore navedenih mjera izbjegli ni sam Bog ne zna kako. Vojni policajci su dolazili u te štale naoružani, pripiti sa psima, te su vršili teror nad svim zatočenicima, a potom su izdvojili pojedince i nastavljali s maltretiranjem i premlaćivanjem.
Zapovjednik konc. logora je potpukovnik Živanović sa more ispitivača i čuvara vojnih policajaca.

Poznata imena mučitelja u logoru

UJANOVIĆ MILOŠ ispitivao
ĐORĐEVIĆ LJUBIŠA ispitivao
Kapetan ŽIGIĆ NENAD ispitivao i silovao u VUKOVARU, STAJIĆEVU
KRAGULJEVAC MARKO ispitivao STAJIĆEVO & SR.MITROVICA logor
TAJČI
RAMBO
MAĐAR
BRKO
kap. SRNOJEVIĆ – PLAVI 9
kap. ĐORĐE IVKOVIĆ – ISPITIVAĆ
kap. MEDIĆ … – ISPITIVAĆ
KOVAČEVIĆ SLOBODAN – SUDAC ISPITIVAĆ
ŽARKO LESKOVAC – ISPITIVAĆ
MARKO KRAGULJAC – PREPOZNAVAĆ I ISPITIVAĆ
PERO – KUHAR U VUTEKSU

H. A.
Zatočenik logora Stajićevo

Nakon pada Vukovara zarobljen sam i odveden u koncentracioni logor Stajićevo, 20. Studenog 1991. Bila je noć, vozili su nas autobusima i nismo znali gdje se nalazimo, jer su nas naoružani stražari prisiljavali da držimo glave dolje. Kada su se autobusi zaustavili stražari su nas istjerali van. U mraku su se nazirala svjetla ispred ulaza u nekakvu zgradu. Kada smo izašli iz autobusa počeli su po nama pljuštati udarci sa svih strana na koje nismo bili pripremljeni, tako da su mnogi od nas padali od siline udaraca. I sam sam pao dva puta dok nisam prošao kroz kordon policajaca i civila koji su nas nemilice udarali s raznim predmetima koje su imali. Od straha i bolova od udaraca i padova nisam ni vidio s čime su nas sve tukli ali sam osjetio razne vrste udaraca po sebi. Ušavši u zgradu nisam se zaustavljao i pratio sam samo ostale zatočenike. Kada sam se malo snašao imao sam što i vidjeti: nalazili smo se u štali i natjerani smo da sjednemo u četiri reda s glavom prema dolje. Stražari su dolazili i odvodili zatočenike na ispitivanja, vraćali ih premlaćene natrag u štalu. U mene se uvukao neopisivi strah. Kada su me vodili na ispitivanje, putem do ispitivača dobio sam par udaraca pendrekom, a na samom ispitivanju dobio sam nekoliko šamara. Na povratku u štalu “toplo” su me ispratili pendrekom i čizmama.
Iz štale su nas prebacili u neki magacin, gdje nas je bilo oko 300 zatočenika. Ovdje smo se smrzavali jer je prostorija bila bez tavana, samo pokrivena crijepom. Hranu smo dobivali 2 puta dnevno i to krišku kruha, malo čaja i po neki komadić salame, kobasice ili jednu malu paštetu na nas trojicu. Osim što su nas mučili glađu imali su i psihičke torture nad nama zatočenicima. Morali smo pjevati srpske pjesme koje nismo znali i onda bi nas zbog toga tukli. Noću su dolazili sa psima, pijani i iživljavali se nad nama zvjerski nas mlateći. Mislio sam da to neću preživjeti. Tako je došao 22.12.1991. kada nas postrojavaju i ukrcavaju au autobuse. Jedan dio odlazi u Sremsku Mitrovicu, a mi ostali u Niš.

 

crtež logoraša

D. J.

” OSAM STOTINA SATI NA BETONU KONCENTRACIONOG LOGORA “STAJIĆEVO”

         Bio je mrkli mrak. Nije se moglo vidjeti izvan vozila. Svakih petnaestak minuta motori su se palili i pomicali za desetak metara. Činilo mi se da se oko nas gotovo ništa osim tih kraćih pokreta ne događa. Kako smo se svi pomicali, ne sjećam se točno, koliko puta, ali čini mi se desetak puta. Napokon smo stigli na odredište. Tada se tek nastavlja pakao. Vrata autobusa se otvaraju i naređuju da izlazimo u koloni po jedan, u razmacima po dva metra. Iz suprotnog smjera u kome smo se morali kretati, bili su u nas usmjereni jaki reflektori vojnih vozila i transportera. Bila su otvorena neka velika vrata. Bio je to ulaz u logor, u nekadašnju štalu za uzgoj goveda, koja je bila napuštena prije desetak godina. Dugačka oko 200, a široka oko 30 metara. Bila je bez stropa , samo pokrivena crijepom. Po dužini s jedne i s druge strane bili su valovi za hranjenje stoke. Valovi su bili odmaknuti oko metar od dužih zidova. Od valova prema sredini bio je prostor na kojem je bila stoka , a cijelom dužinom štale bio je prolaz oko tri metra. Između valova i zidova nalazila se zemlja, a drugi dijelovi štale bili su pokriveni nekakvim već odavno istrošenim betonom Ti su nas reflektori toliko zaslijepili, da nismo mogli ništa vidjeti sve do slijedećeg jutra. Od izlaznih vrata autobusa, pa sve duboko u samu štalu, s jedne strane i s druge strane bili su vojni policajci-rezervisti, i njihova civilna milicija. Bilo ih je oko dvadesetak s jedne i s druge strane. Svaki od njih je imao u ruci nekakvu dugačku palicu ili neki drugi tvrdi predmet. Pri samom ulasku nismo smjeli trčati. Hodajući oni su imali više vremena da nam zadaju što više udaraca. Put od izlaza iz autobusa bio je dug i do 100 metara, za one što su izlazili među prvima, a kako se štala popunjavala bio je sve kraći. Mi smo izlazili, a oni su tukli. Nisu pazili na koji dio tijela će udarci pasti. Od zadobivenih udaraca, mnogi su padali, a neki se čak nikada više nisu uspjeli podignuti. Negdje iza koncentracionog logora ostali su zauvijek. Nosili smo i ranjenike. Bilo je tu ljudi koji su bili još s vrlo svježim ranama. Ništa milosrdniji nisu bili ni prema njima. Bilo je naših ljudi i na štakama. Njima bi podmetali noge da bi padali i tada bili potpuno nemoćni. Bilo je slomljenih ruku, nogu rebara i razbijenih glava. Tako teško ranjenima nitko od nas nije smio prići i pomoći im. Čim bi tko od nas prošao kordon vojne policije i milicije, tad je morao sjesti, sagnuti glavu što niže i staviti ruke na leđa. U taj prostor sabili su nas oko tisuću. Nije bilo nikakvog životnog prostora. Uza sve to , prijetili su nam da to ustvari nije još ništa, što nas sve čeka u logoru. I bili su u pravu. Tek nas je čekalo ono najgore. Sve su svoje prijetnje i ispunili. kako nismo ništa vidjeli , zaslijepljeni reflektorima i udarcima, sabijali smo se i gazili jedni preko drugih. I tako sabijeni s rukama na leđima i duboko pognute glave, ostali smo četiri dana i četiri noći. Kad je i posljednji od nas ušao, farovi transportera su se ugasili. No prije toga bila su upaljena četiri jaka reflektora, u svakom kutu po jedan. Cijevi velikog kalibra bile su uperene u nas.
Tada još nismo znali gdje smo. Nismo znali kako taj prostor izgleda. Nismo znali ni koliko nas je tu. Jer pogled nam je cijelo vrijeme bio uprt u pod.
Tako sabijeni , čekali smo početak njihova protokola. Zatvorili su velika vrata. Svi su ušli u štalu , i prezirno nas promatrali.

 

             Iz knjige

 ”Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15