BEGEJCI

45°30˘33˛Sjeverne zemljopisne širine
20°36˘31˛ Istočne zemljopisne dužine
Begejci se nalaze u SR Jugoslaviji, u njenom sjeveroistočnom dijelu, tj. u Banatu u općini Bitni kod Zrenanjina blizu Rumunjske granice. Smještaj je na salašu u blizini ratarskog sela Begejci. Zapušteno imanje obraslo šikarom, pa iza šuma, nigdje vidljiva traga da je ovdje doskora boravila ljudska duša.
Na salašu se nalazila jedna starija zgrada (50×10 m) pod dvostrešnim krovom, građena prije 60-70 godina. Vidi se da je s južne strane dograđeno oko 10 m nove zgrade, očito poslije 1945. godine. Vjerojatno je bivšem vlasniku koristila kao gospodarska zgrada, a kasnije prenamjenjena u smještaj kočijaša i nadničara. U njoj je smještena upravna zgrada logora  prostorije dežurnih policajaca i stražara i dvije male prostorije u kojima su smještene žene. Južnije u sredini su dvije male prostorije gdje su brijači šišali zatočenike, a i MCK obavljao razgovore sa zatočenicima uz prisustvo prevoditelja. S južne strane zgrade je bio ulaz sa par prostorija. U jednoj su bile pohranjene sve oduzete stvari od zatočenika, a u ostalima se izvodilo ispitivanje. Jugozapadno od upravne zgrade nalazila se oficirska zgrada (10×7 m). Zgrada u kojoj su bili zatočenici bila je veličine 50×10 m, a visine 3,20 m, zidana velikom opekom, ožbukana i obijeljena vapnom, pod betonski na koji je postavljena slama prekrivena šatorskim krilima, strop opšiven daskom. Zgrada je bila u derutnom stanju, a bila je sagrađena za uzgoj krupne stoke. Uz zgradu su postavljeni poljski zahodi, a zgrada je opasana bodljikavom žicom. Oko logora je postavljeno 10 stupnih svjetiljki, a oko žice stražari i kod ulaza mitraljesko gnijezdo sa stražom.

 Logor je otvoren 01.10.1991., a djelovao je do 21.11.1991.

Zapovjednik svih logora je bio potpukovnik Živanović.

       Čuvari objekata su nemilice tukli u objektima palicama, kundacima, čizmama i sl., a pojedince su izvodili na ispitivanje i vračali ih dobro premlačene.

Stalno je bilo cca 500 zatočenika.

        Poznata imena mučitelja u logoru:

DRAGIĆ VELJKO ispitiva zatočenike BEGEJCI logor
IVONIĆ zastavnik I klase ispitivao i tukao BEGEJCI logor
KOVAČEVIĆ DUŠKO ispitivao BEGEJCI logor
SIMIĆ SLOBODAN ispitivao BEGEJCI logor
SIMIĆ STANISLAV ispitivao BEGEJCI logor
p.puk. ŽIVANOVIĆ … – KOMADANT LOGORA
BORKO
VOJO
GUGI
ŽARE
�EKI
RAMBO
LJUBO-brijač /frizer iz Beograda/

 

A. B.
živi svjedok u pisanoj riječ

San svih Hrvata bio je odcjepljenje od Jugoslavije i težnja ka samostalnoj Hrvatskoj državi. Ovakva težnja stvarana je od davnina: prvi svjetski rat, drugi svjetski rat, 1971., i konačno 1990.-ujedinjenje svih Hrvata u zemlji i dijaspori. Došao je trenutak da mlada Hrvatska demokracija pokaže zube komunističkom jarmu i velikosrpskoj politici. Upravo je otpor velikosrpske politike bio prijetnja mladoj hrvatskoj demokraciji u ostvarivanju svojih opravdanih težnji. Sjetimo se Knina 1990., Borova sela 1991., prijetnji Vojislava Šešelja, Milana Paroškog, Stevana Mirkovića gdje u srcu Vinkovaca govori kako ne bi bio u koži hrvatskoj vlasti. Parole su znane »Velika Srbija «, « Srpska zemlja», « Pobiti sve Hrvate kao pse uz plot» itd.

Najozbiljnija je prijetnja događaj 02.05.1991. u Borovu selu. Tog dana počinje rat, agresija Srbije i pobuna hrvatskih Srba, dalje slijedi Vukovar i mnogo ljudskih sudbina vezanih uz njega.

Zarobljavanje 20.10.1991. u 12:00 sati.

Za skršiti otpor boraca Vukovara, Borova naselja i Bogdanovaca trebalo je moćnoj srpskoj armadi, koja je brojala oko 40 tisuća vojnika, četnika i dobrovoljaca, pet dugih mjeseci. Uspjeli su tek onda kad nam je ponestalo streljiva, te nam nije preostalo drugo nego sporazumno se predati. To je bilo izuzetno teška odluka boriti se do kraja ili se predati krvniku. Samo predavanje bilo je organizirano u manje grupe ili pojedinačno. Ja sam bio u organiziranom predavanju. Došao je neobrijani oficir s pozdravom Pomoz Bog braćo i sestre, te nam objasnio da nam se ništa neće dogoditi, bit ćemo prebačeni za Novi Sad i od tamo moći ćemo ići gdje želimo.

Popisali su nas i ukrcali u autobus. Pretpostavljao sam da mi je ovo zadnji dan, ovo im je prilika sve nas pobiti. Nije me bio strah smrti streljanjem, nego mučenja i klanja što se vidjelo u njihovim očima , sva mržnja i pokušaj da uđu u autobus sa noževima i punom ratnom opremom na sreću spriječeni su od pratnje i nekih oficira, ali njihov uzvik i pokazivanje da nas vode na klanje ukazivao mi je da idemo na put pun neizvjesnosti. Prolazili smo kroz okupirana hrvatska sela naseljena pravoslavnim stanovništvom i čekali sudnji dan. Sam prolazak kroz ta neoštećena sela puna vojske, puna lakog i teškog naoružanja stvarala je u meni ponos protiv kakvog smo se mi to oružja borili i pružili dostojanstven otpor. Kad smo prešli bogojevski most, autobus je skrenuo u neku šumu i prva mi je pomisao bila da je djelomično mukama došao kraj, međutim autobus su napustili vozači i pratnja jer je nastao kvar. Cijelo vrijeme vožnje morali smo biti sagnuti s glavom među koljenima. Dok je autobus stajao iz šume su prema nama išli uniformirani vojnici u raznim odorama i s raznim obilježjima. Tada počinje naša patnja, njihovo iživljavanje nad nama samo zato što smo Hrvati. Ušli su u autobus i počeli nas nemilice tući, a mi nismo smjeli ni glavu podići. To fizičko mučenje, ti krici i jauci čuli su se daleko u šumu, pomoći naravno niotkud. Sve smo to u gorčini podnosili. Tada nam su nam oduzeli sve što smo imali uz sebe, odnosno sve što su smatrali da je vrijedno, uz prijetnju da će onoga tko podigne glavu strijeljati, jer u logoru ionako nema puno više mjesta. Tog trena nam je bilo jasno kamo uopće idemo.

LOGOR BEGEJCI TUŽNA SJEĆANJA

Stigli smo na salaš sa više zgrada u šumi okružen bodljikavom žicom, svuda mir i tišina. Autobus staje ispred velike i dugačke zgrade posebno ograđene bodljikavom u više redova, pušta nas naoružani stražar. Noć je, prošla je ponoć. Izlazimo sa ono malo prtljage što nam je preostalo i sada dolazi ono čemu smo se nadali: dočekalo nas je dvadeset korpulentnih vojnih policajaca, dobro opremljenih palicama, letvama, željeznim šipkama, željeznim bokserima itd. Kasnije smo saznali da su za ovakve prilike specijalno obučavani u Bubanj potoku kod Beograda, gdje je stacionirana baza vojne policije. Nisu čekali da nas postroje i pregledaju, nego su odmah počeli mlatiti po nas pedesetak iz autobusa, pri tom nismo smjeli ni vikati ni jaukati. Samo su urlali na nas da spustimo glavu dolje, a ruke na leđa. U jednom sam trenu izgubio svijest, digli su me i nastavili tuči ne birajući pritom po kojem dijelu tijela udaraju. Ova je tortura trajala oko dva sata, nakon čega su nas postrojili i uzeli od nas još ono što nam je preostalo. Uvode nas u zgradu. Na podu vidimo deke i naziremo samo da su u njima umotani ljudi za koje ne znamo jesu li živi ili mrtvi. Dalje slijedi prozivka i popis i usputno batinanje. Nešto oko 4 sata dozvolili su nam da sjednemo, a već u 5 sati ulazi nekoliko vojnih policajaca s uzvikom  Ustajte ustaše ! Tada vidim da su ovi ljudi u dekama živi i da neke od njih i poznajem. Svi stojimo u stavu mirno, a nas nove počinju tuči i iživljavati se nad nama. Ja osobno dobio sam najprije nekoliko udaraca nogom u rebra i pri tom mi je nekoliko rebara slomljeno, slijedio je zatim karate zahvat po glavi i nakon toga sam ostao bez tri zuba.
Kako sam već ovamo dopremljen ranjen u glavu i nogu, klonuo sam i pao u nesvijest, no nitko mi nije smio pomoći. Nekoliko dana je trajalo ovakvo fizičko maltretiranje, nakon čega prelaze na psihičko maltretiranje. Jedan je slučaj kada me je jedan časnik izveo pred zarobljenike naredivši mi da kleknem i stavim ruke na pod, te me upitao “gde da me bije?”. Ponovio mi je to više puta dok mu nisam odgovorio, na što mi je opsovao majku ustašku da neću ja njemu govoriti gde da me bije, nego će on da me bije gde on želi . Naredio je da se ustanem, a pošto nisam bio sposoban ustati odvukao me je, bacio na beton i pokrio dekom. Narednih 10 dana nisam se mogao ustati, nego su dozvolili da mi donose ono malo hrane što smo dobivali. Niz takvih i sličnih maltretiranja doživjeli su i ostali. Sjećam se Ljubana Markovića, trgovca, njemu su razbili lice i donju čeljust, Rimca su vezali i sa ispitivanja je dolazio sav plav. Istu torturu proživio je Martin Sablić, Janjevac Ćibarić i mnogi drugi. Mnogi su mladići udarani su po genitalijama i vjerojatni mnogi od njih nikada neće moći imati djece. Sjećam se i mladog doktora Mladena Lončara kojega su šamarali i udarali nemilice. Od posljedica udaranja umro je Zlatko Brajer. Mnogi su se poznati ljudi našli ovdje kao što su Čop, Gajari i mnogi drugi. Sjećam se kuhara Ive Vukušića koji je dobivao batine ako je htio dati nekome hranu koja je ostala. Kada su nas pitali od čega smo plavi nismo smjeli ni spomenuti batine, nego je to kao posljedica nekog pada ili slično tomu.Ne sjećam se svih imena onih koji su to s uživanjem radili, ali to su bili uglavnom nadimci kao Borko,Šeki itd.

               Iz knjige

 ”Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15