Razmjena logoraša u Nemetinu 14.08.2026.
30 rujna, 2026Piše: Domagoj Garvanović
Protokol je započeo dolaskom preživjelih zatočenika, obitelji poginulih i nestalih, hrvatskih branitelja te građana. Nakon toga uslijedio je dolazak visokih državnih i lokalnih dužnosnika (izaslanici Predsjednika RH, Sabora, Vlade, Ministarstva branitelja, Županije i Grada Osijeka). Okupljanje kod spomenika “Vrata slobode”. Uslijedila je intonacija državne himne „Lijepa naša domovino“ koju je izveo tamburaški sastav Biseri iz Varaždina, također bivši zatočenici srbijanskih logora. Voditelj programa pozvao je na minutu šutnje.
Na današnji dan, 14. kolovoza 1992. godine, na ovom su mjestu prekinuti višemjesečni dani pakla, neizvjesnosti i strašnih mučenja kroz koje je u srbijanskim logorima – od Sremske Mitrovice, Stajićeva, Begejaca do Niša – prolazilo više od 700 hrvatskih branitelja i civila, uglavnom zarobljenih nakon herojskog sloma obrane grada Vukovara. Proveli su tamo 270 nehumanih dana. Tog sparnog ljetnog popodneva, po principu ‘svi za sve’, oni su ovdje zakoračili u slobodu i ponovno se rodili. Za njih je Nemetin postao sinonim života.
Sporazum o razmjeni po principu “svi za sve” postignut je u Budimpešti između tadašnjeg predsjednika Vlade RH Franje Gregurića i predsjednika Vlade Jugoslavije Milana Panića.
Iako je razmjena bila dogovorena, sam 14. kolovoz bio je izuzetno napet i dramatičan.
Psihološki pritisak: Tijekom vožnje u autobusima prema crti razgraničenja, srpski stražari su logorašima govorili da ih “Hrvatska ne želi” i da će ih autobusi vratiti natrag u Mitrovicu, što je izazvalo ogroman strah.
Zastoj na “ničijoj zemlji”: Pregovori na samoj liniji razgraničenja Nemetin–Sarvaš trajali su satima. Logoraši su po ljetnoj vrućini dugo čekali u zatvorenim autobusima dok su promatrači Međunarodnog crvenog križa i Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) usklađivali popise.
Najmlađi i najstariji: Među osobama koje su tog dana dočekale slobodu, najmlađi logoraš imao je samo 16 godina, dok je najstariji imao 67 godina.
Prelazak u slobodu: Kada je razmjena konačno odobrena, logoraši su izlazili iz autobusa i pješice prelazili preko „ničije zemlje“ prema hrvatskim položajima. Mnogi su u suzama ljubili hrvatsku zemlju.
„Nemetin nije samo zemljopisna točka na karti naše domovine. Za nas više od sedam stotina, koji smo tog dana prešli iz mraka u svjetlo, iz pakla u život, ovaj je prostor naša prva stopa slobode. Ovo je mjesto našeg drugog rođenja!
Prije trideset i četiri godine iza nas je ostalo više od 270 dana nezamislivog užasa. Iza nas su ostale vlažne samice Sremske Mitrovice, blatnjave štale Stajićeva i Begejaca, svakodnevna batinanja, glad, žeđ i samrtni krici naših prijatelja. Tamo u logorima, neprijatelj nam je pokušao uzeti sve – dostojanstvo, zdravlje i nadu. Htjeli su nas slomiti jer smo branili svoj dom, svoj Vukovar i svoju Hrvatsku.
Ali nisu uspjeli! Preživjeli smo. Donijeli smo na svojim tijelima rane i ožiljke, ali smo u srcima donijeli ponos i neuništivu ljubav prema Domovini!“ – izjavio je između ostalog predsjednik HDLSKL gospodin Zdravko Komšić.
