Marijan Gubina kao dječak završio u srpskim logorima: Silili su me da nosim krvava trupla, silovali su mi sestru…

Marijan Gubina iz Vukovara imao je deset godina kada je 1991. zatočen u logoru. Dobio je nebrojeno udaraca, ne zna koliko je puta bio u nesvijesti, a onda su mu dali posao. Točnije, postao je rob čiji je zadatak bio uređivanje dvorišta, sakupljanje smeća, no vrlo skoro su “smeće” postala ljudska tijela.

– Masakrirali bi ih na dvorištu, a onda bi mi kazali da ih odvučem. Kako sam uopće kao dječak mogao vući trupla, ruke su mi se utapale u krvi mojih dojučerašnjih susjeda…

Plakao sam, boljelo me tijelo od udaraca, kako da vam objasnim da sam radije tragao za dijelovima tijela jer mi je njih bilo lakše nositi na hrpu – kazivao nam je 31-godišnji Marijan Gubina, koji je u srpskim koncentracijskim logorima kao desetogodišnjak proveo 260 dana. Puno kasnije napisao je knjigu, pisao ju je kao da se njome spašava od ludila, sve što je proživio uobličio je u roman naslovljen “260 dana”.

 

Nikog ne osuđuje

Knjiga je predstavljena na Sveučilištu u Zadru, a autor Marijan Gubina malo je govorio o događajima iz logora. Umjesto njegove riječi, čitani su ulomci iz knjige, a Marijan je poručio da danas više nikoga ne mrzi, ne osuđuje, da ne generalizira. Kazao je da mu je drago što su predstavljanje njegove knjige organizirali upravo maloljetni branitelji iz Zadra jer je veliki broj maloljetnih branitelja s njim prošao pakao srbijanskih logora.

– Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne dovedete sebe u napast da činite loše, ni zbog nacionalizma, ni zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga. Ja ne osuđujem, ne mrzim. Pitaju me u čemu je “fora”. Nema “fore”. Ljude dijelim na dobre i zle, i ni na koji drugi način – rekao je Gubina.

U knjizi opisuje svaki detalj pakla, sve što je vidio, sva mučenja koja je proživio. U logor je sproveden sa svoje tri sestre, tada u dobi od šest, 12 i 20 godina, te s ocem i majkom.

– Uzalud je majka vrištala da uzmu nju, a ne najstariju kćerku. Emocionalno, to sam doživio najteže jer su moju sestru silovali toliko puta da nisam shvaćao kako je još živa. To su radili ispred svih nas, to su gledali moj otac i moja majka, ja. Samo bi nahrupili i iživljavali se na njoj. Tako je i zatrudnjela. Ona je po tijelu sva izrezana jer su je često vezivali za vrata i “trenirali” bacanje noževa. To su radili i kada je bila u visokom stupnju trudnoće – kazao je Marijan Gubina.

Njegova sestra živi u Osijeku. Dijete koje je rodila danas ima 20 godina, i njezin sin je odgojen, kaže Gubina, da nikoga ne mrzi.

– Nema Srbi – Hrvati. Ima dobro – zlo. Puno je Srba koji nisu mogli gledati kako nas u logoru muče i potajno su nam pomagali, spašavali nas od smrti. Jednoga su tako ubili, šefa straže, koji je pokušao zaštititi mog oca – kazao je Marijan.

Gubina je 1992. godine razmijenjen i vratio se u Osijek, u ratni Osijek. Nakon 260 dana logora, nije ga dočekao spokoj doma. Brinuo je o sestri koja je nakon silovanja rodila, brinuo je o majci jer se otac nakon logora prijavio u Hrvatsku vojsku.

Smrt oca

– Iste te, 1992. godine moj je otac poginuo na bojišnici. Kada sam ga sahranio, mislio sam da ne mogu više. Često sam mislio da ne mogu više. A onda mi se, ‘93. godine, dogodila tragedija, moja osmogodišnja sestra, koju isto tako u logoru, kao šestogodišnjakinju, nisu štedjeli od udaraca, poginula je u prometnoj nesreći. Poginula je pred mojim očima, grlio sam je, želio sam nestati – ispričao nam je Marijan, koji niz godina nije mogao podnijeti teret koji je proživio. Dva puta se pokušao ubiti. Za njega je život počeo tek 2002. godine.

– Te sam godine doživio ljubav. Osjetio sam slobodu, osjetio sam da imam mogućnost izbora, da slobodno mogu odlučiti hoću li mrziti ili će me mržnja ubiti. Učio sam razdvajati emocije od razuma. Sabrao sam se – rekao je Gubina, koji danas sa suprugom i kćerkom živi u Osijeku. Na putu je još jedno dijete. Strah je, kaže, sahranio, no želi da njegova priča obiđe svijet i da se čuje njegova poruka.

izvor:  www.slobodnadalmacija.hr

Vukovarski Srbin svjedoči o ratu u Vukovaru

Vukovarski Srbin svjedoči o početku i tijeku rata u Vukovara. Pri tom iznosi mnoge zanimljivosti koje pokazuju kako je njegova obitelj više neugodnosti i problema doživjela od “svojih” Srba koji su od njih očekivali da dignu oružje na svoje susjede Hrvate, koji su ih smatrali izdajicama i čak zapalili i kuću, za razliku od Hrvata koji su s njima dijelili dobro i zlo te im kuću – gasili

0.50 — 28. 6. 1991., išao u Osijek na fakultet predati seminarski rad, na povratku u Vukovar pokupio još neke prijatelje (Srbi iz Borova sela). Putem naišli na kolone ljudi koji ne mogu ići prema Vukovaru zbog nekog „puškaranja”. Sreće dvije prijateljice iz srednje škole (Hrvatice) te i njih ukrcava u auto. Na raskršću između sela Vera i Bobota vidi naoružane civile u jarku kraj ceste. Dolaze u Trpinju, prolaze upravo u trenutku kada pobunjeni Srbi postavljaju prikolicu kao barikadu na cestu, zaustavljeni dva puta u tom selu, te na kraju još jedanput u Vukovaru od strane hrvatske policije pri čemu nije bilo nikakvog nedoličnog postupanja zato što je Srbin.

5.50 — Život u podrumu tijekom okupacije Vukovara. Suradnja i dijeljenje između Hrvata i Srba. Nikakvih neugodnosti od strane HV-a

6.20 — Dolazak „Belih orlova” u njihovu kuću, njegov otac, kao Srbin, izlazi iz podruma da razgovara sa četnicima, na što ga jedan od njih udara kundakom zato što je izdajnik koji je „ostao sa ustašama” u Vukovaru.

7.25 — Četnici i ostali napadači smatraju vukovarske Srbe, koji su za vrijeme sukoba bili u podrumima, izdajnicima zato što su trebali „znati što se događa” jer „nismo vam bezveze podijelili oružje”.

8.20 – Četnici mu htjeli oca, kao „izdajnika”, strijeljati ispred kuće, spasilo ga što je među njima bio jedan bivši učenik njegove majke koji je odgovorio svoje suborce od toga.

9.35 — Njegovu kuću su zapalili Srbi. Susjed Hrvat spasio svoj život tako što se predstavio kao Srbin. Zapalili su kuće svim Srbima u ulici koji su za vrijeme sukoba bili u podrumima, a ne sa njima ratovali.

11.00 – Za vrijeme sukoba kuća mu dva puta bila zapaljena uslijed granatiranja, oba puta pripadnik HV-a zvao vatrogasce da mu gase kuću.

izvor:  www.youtube.com

1996. potpisano: Hrvatska od Srbije može naplatiti štetu

Izravna ratna šteta u Hrvatskoj iznosila je 236 milijardi kuna, danas 32 milijarde eura

Svako malo iz Srbije se čuju prigovori Hrvatskoj vezani za povrat imovine Srbima koji su napustili Hrvatsku,
a nitko u javnosti, ni u Beogradu ni u Zagrebu, ne govori o naknadi ratnih šteta koje su Hrvatskoj nanijele dvije vojske kojima je upravljao Beograd, JNA i paravojne formacije. Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir, podsjeća Davor Stier, međunarodni tajnik HDZ-a. Riječ je o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996.

Reintegracija bila važnija

Prema članku 7. tog sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu! Budući da se rat nije vodio u Srbiji, očito je riječ o šteti koju je pretrpjela Hrvatska, a za koju iz Srbije nikad nikakve naknade nije bilo. Je li vrijeme da se to pitanje potegne, stvar je političke procjene, kaže tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić, koji je sporazum i potpisao, zajedno s tadašnjim Miloševićevim ministrom Milanom Milutinovićem.

U vrijeme kad je sporazum sklopljen, nastavlja Granić, najvažniji je bio uspjeh mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, pitanje nestalih osoba, povrat ukradenog umjetničkog blaga, a Srbiji je najvažnije bilo pitanje povratka izbjeglica u Hrvatsku. Granić napominje i da bi uspjeh Hrvatske u zahtjevu za naknadu štete bio veći ako hrvatska tužba za genocid uspije pred Međunarodnim sudom pravde. Taj sud, ipak, ako i prihvati hrvatsku tužbu, ne odlučuje o ratnoj odšteti, pa bi se – a tako Sporazum o normalizaciji i određuje – o odšteti trebalo razgovarati bez suda. Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju od 1990. do 1999. iznosila je 236 milijardi kuna, što je bilo 65 milijardi DEM, danas oko 32 milijarde eura. Nakon potpisivanja Sporazuma o normalizaciji predstavnici dvije države jednom su se sastali zbog osnivanja povjerenstva i tu je sve stalo, nitko više pitanje ratne odštete nije potezao. Davor Stier kaže kako je Jadranka Kosor kao premijerka u proljeće 2011. u vrijeme posjeta Beogradu spominjala to pitanje u razgovorima s beogradskim dužnosnicima. – Sporazum je vrijedeći i treba očekivati da Srbija ispuni svoje obaveze – kaže Stier. Umjesto toga, iz Srbije se ponovno proziva Hrvatska, pa predsjednik Nikolić u svom već glasovitom intervjuu Kuriru kaže ” što hoće Gotovina, da ih još jednom protjera i pobije, da završi taj posao? Da više ne traže ni imovinu.”

Najizglednije za logoraše

Čini se da je krajnje vrijeme da i Hrvatska postavi svoje zahtjeve, da se pregovara o odšteti za golema razaranja koja je učinila uglavnom JNA u Hrvatskoj, ako ništa, onda kako ne bi i dalje javni dojam bio samo da je Hrvatska nešto dužna izbjeglim Srbima, a Srbija ništa nikome ne duguje. Ako ne bude tako, možda jedinu odštetu dobiju Hrvati koji su robijali u Srbiji, ako Vladimir Vukčević ikad pokrene kazneni postupak za logore. – Srbija samo mora ispuniti što je potpisala ? kaže Stier te napominje da bi tada odnosi dviju država mogli biti puno bolji.

Silvana Perica / večernji.hr

Sudjelovao u napadu na Vukovar pa nakon rata dobio stan i stalan posao

Došli smo do šokantnog otkrića Siniša Stajin nekada vlasnik ugostiteljskog objekta u Vukovaru sada stalni zaposlenik u Borovu

dobio je stan od Grada Vukovara i sve to ne bi bilo toliko čudno da se nije počelo malo istraživati po registru agresora na RH gdje smo došli do zapanjujučeg podatka da je Siniša sudjelovao u napadu na Vukovar  iz pravca Borova Sela u poznatoj akciji “Poslednji rez” koju je provodio ratni zločinac Šljivančanin.

Evo još jedne informacije koja potvrđuje da agresori imaju veča prava od Hrvatskih branitelja !

 

Pozivamo Mladena Bajiča ponovo da ne štiti agresora nego da ih procesuira, ali upozoravamo i Josipovića i Milanovića da je nedopustivo da se Hrvatski branitelji šikaniraju, da isti pribjegavaju samoubistvima jer su na rubu očaja a Vi gospodo stambeno ste zbrinuli Četnika i stalno ga zaposlili.

RADITE SVOJ POSAO ILI GA PREPUSTITE ONIMA KOJI HOĆE !

http://portal-croatorum.yzi.me

Hrvatski domoljubi uzvračaju srbima udarac na branitelje, pokreče se inicijativa za ukidanje zakona o aboliciji

Odmah nakon najave o novim optužnicama usmjerenih od strane agresora prema Hrvatskim braniteljima pokrenuta je inicijativa Hrvatskih domoljuba sa namjerom toliko dugog očekivanog uzvračanja udarca na jedini mogući način a to je rušenje zakona o općem oprostu srbima koji su sudjelovali u oružanoj pobuni i rušenju Ustavnog poredka protiv Republike Hrvatske.

Inicijator je Domoljubna organizacija Croatorum koja i ovim putem poziva sve isto mišljenike bez obzira na udrugašku i stranačku pripadnost da se pridruže ovoj inicijativi, pod motom MI SMO SE BRANILI, AGRESORI ODGOVARAJTE ZA SVOJE ZLOČINE !!

Naime prilikom akcija će biti odmah nakon rušenja zakona o općem oprostu pokrenuta i inicijativa da se dio ratne štete naplati imovinom osoba obuhvaćenih Zakonom općem oprostu te izgonom iz Republike Hrvatske.

Svi zainteresirani javiti se u Tajništvo Croatoruma na mobitel: 099/ 654 2210 ili na mail: croatorum.hrvatska@gmail.com

izvor: http://portal-croatorum.yzi.me/

Četnici u hrvatskoj policiji

MILENKO KORAĆ pripadnik ”Belih orlova” nosio četničku zastavu kroz osvojeni Vukovar

Dok se ova bagra na vlasti natječe tko će biti na više derneka povodom godišnjica osnutka kojekakvih partizanskih odreda, mi u ovoj našoj napaćenoj i osiromašenoj Slavoniji pored sveg zla kojeg smo preživjeli, moramo svakodnevno gledati i trpjeti one koji su nas devedesetih masakrirali.

Zar nije dovoljno što abolirci slobodno šetaju, nego i u MUP-u rade.

Zamislite kakav vas divan osjećaj obuzme kad vas takav na cesti zaustavi, u facu ti se smije, a ne smiješ mu ništa.

MILENKO KORAĆ MILENKO KORAĆ
izvor: domoljub.jimdo.com

Silovana Vukovarka: Postojala je “soba smrti”, Ćirić je bio glavni

U Beogradu će sredinom sljedećeg mjeseca početi sudski postupak protiv Petra Ćirića kojeg srbijansko tužiteljstvo tereti za ratni zločin protiv najmanje 193 hrvatska ratna zarobljenika na Ovčari u studenome 1991., prenosi HRT. Tog pripadnika srpske Teritorijalne obrane u Vukovaru, tada zvanog i Pero Cigan, sjeća se jedna od silovanih zatočenica u Veleprometu koja ni nakon svih godina ne može zaboraviti sve strahote i poniženja, a uz želju da ostane anonimna razgovarala je s HTV-ovim novinarom Mirom Aščićem.

Ćirića se tereti za zločine na Ovčari, gdje je bio u streljačkom vodu i pucao na zarobljenike, no ne i za zločine u hangarima Veleprometa, gdje se, rekla je sugovornica za HTV, dogodio još veći zločin, ali o njemu se manje zna.

– Postojala je zloglasna “soba smrti”. Iz nje su dopirali samo krici, a tko je u nju ušao, nije se vratio – rekla je za HTV istaknuvši da je Ćirić bio glavni za ta ubijanja. Vidjela je Peru Cigana kako pljačka i brutalno premlaćuje zarobljenike, a tražio je da ga se oslovljava samo s “Cigane”.

Vecernji.hr

Uhićen još jedan krvnik s Ovčare

Zbog zločina počinjenog na Ovčari u Beogradu je uhićen Petar Ćirić, javlja HRT. Tereti ga se za događaje u hangaru Veleprometa, gdje je bilo zatočeno na tisuće Vukovaraca i gdje su mnogi mučeni i ubijeni, te za pogubljenja na Ovčari gdje je Ćirić bio u streljačkom vodu.

Srbijanska policija potvrdila je informaciju o uhićenju Petra Ćirića zbog ratnog zločina počinjenog u studenome 1991. godine.

Očekuje se da će sudski postupak protiv Ćirića početi 15. studenoga, odnosno nekoliko dana prije nego se obilježava Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, kao i obljetnica zločina na Ovčari gdje su strijeljana 193 civila, ranjenika i branitelja.

Bruno Vekarić, zamjenik glavnog tužitelja za ratne zločine, rekao je medijima da se Ćirić tereti za događaje u hangaru Veleprometa, gdje je bilo zatočeno na tisuće Vukovaraca i gdje su mnogi mučeni i ubijeni, te za pogubljenja na Ovčari gdje je Ćirić bio u streljačkom vodu.

‘Koliko znamo, Ćirić je do rata radio u VUPIK-u, a tijekom rata bio je pripadnik dobrovoljačke postrojbe Leva supoderica’, potvrdio je Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije danas je priopćenjem potvrdilo da je Ćirić, koji je nazivan Pero i Pero Cigan, uhićen. Prema navodima optužnice, on je rukama i nogama udarao po raznim dijelovima tijela zarobljenike koji su bili primorani da protrče kroz špalir prilikom ulaska u hangar na Ovčari, nanoseći im tjelesne povrede.

‘Kada su ratni zarobljenici popisani i u više navrata traktorom odveženi na Grabovo, na oko jedan kilometar od Ovčare, u formiranom streljačkom vodu, iz vatrenog oružja pucao je u njih i tako ih strijeljanjem lišio života. Po povratku sa Grabova, ispred hangara na Ovčari, sudjelovao je i u strijeljanju posljednje skupine od desetak ratnih zarobljenika’, navodi se u priopćenju Tužiteljstva.

Ćirić će na glavnu raspravu biti priveden iz KPZ Sremska Mitrovica, gdje se nalazi na izdržavanju kazne, po presudi Okružnog suda u Novom Sadu. Za ratni zločin na Ovčari Tužiteljstvo za ratne zločine dosad je postupalo u ukupno tri predmeta. Od 20 optuženih osoba pravomoćno ih je osuđeno 15 na ukupno 207 godina zatvora, dok je pet osoba oslobođeno.

Tportal.hr

WordPress theme: Kippis 1.15