SREMSKA MITROVICA

44°58˘24˛Sjeverne zemljopisne širine
19°36˘52˛ Istočne zemljopisne dužine

Sremska Mitrovica se nalazi u SR Jugoslaviji, u Srijemu jugozapadno od
Beograda uz autocestu. Logor je smješten u sklopu čuvenog zatvora u S. Mitrovici. Opasano zidom visokim 4 metra i na vrhu bodljikava žica, na određenoj udaljenosti posebno izgrađena stražarska mjesta kao kule. Gdje su bili logoraši nekako se nalazi skoro u sredini zatvora, a to znači da je bilo dva ili tri ovakva zida koja su odvojala slobodu od zatvora. Zatočenici su smješteni u prostorije 30×6 m oko 160 osoba, u manjim prostorijama nešto manje. U dijelu gdje su bili logoraši bilo je 13 prostorija plus samice. Te prostorije – učionice su bile dobro osigurane giterima. Zatočenici su spavali na dušecima i podu. U tom logoru duže je zadržano cca 1500 zatočenika, dok je u kraćem
vremenu zadržano 4000 ljudi, žena, djece i staraca.U tom zidanom mračnom zdanju jedan dio logoraša je preživio 9 mjeseci i više.
Logor je organiziran kao i svi ostali na prostoru SRJ u kojima su smješteni zatočenici s prostora na kojima je izvršena agresija JNA. Ljudi su prozivani i odvođeni na ispitivanja, neki su vraćani u dakama u besvjesnom stanju. Neke su vodili na streljanja i vrćali ih. Neke su odveli i gubi im se svaki trag, neke su odveli u neke druge logore. Logoraši su ovdje doživljavali strahote od raznih psihičkih i fizičkih tortura, npr. žene silovanja, muškarci kastriranja i još na tisuće drugih zlodjela nad logorašima. Neki nisu izdržali i podlegli su tim torturama. Od čuvara je u početku bila zatvorska milicija, a nakon mjesec dana vojna policija .
Kako su se zatvarali poljoprivredni logori u žici tako su ti vojni policajci došli za svojim žrtvama i dalje vršili torture sa kojima su i započeli. Logor je bio otvoren od 18.11.1991. do 13.08.1992.
U ovome je logoru bilo na destine vojnih ispitivača i kosovaca koji su od jutra do kasno navečer ispitivali i svi su bili zločinci koje su oni ispitivali. Većina je ispitivača silom dokazivala krivnju, tako da su pojedinci u polusvjesnom stanju neizdržavši više priznavali sve što su ispitivači tražili. Zapovjednici logora su se mijenjali kao i čuvari.

 

Poznata imena mučitelja u logoru

VOJNOVIĆ ĐORĐE ispitivao SR. MITROVICA logor
ŠALIĆ istražni sudac SR. MITROVICA logor
MEDIĆ ispitivao, posebno maltretirao SR. MITROVICA logor
LUKIĆ MATO ispitivao i tukao logoraše SR. MITROVICA logor
KRSTIĆ SAŠA ispitivao SR. MITROVICA logor
KATALINA MIHAJLO ispitivao SR. MITROVICA logor
Kapetan ĐUKA ispitivao SR. MITROVICA logor
GOJKOVIĆ SLOBODAN ispitivao i tukao SR. MITROVICA logor
CREVAR MARKO ispitivao, hvalio se masakrom u Vukovaru 21-23.11.91.

Tortura u logoru Sremske Mitrovice

D. K.
“MITROVICA – JEDAN DAN”

Jutro. Slušam kroz rešetke viku lopova i smijeh stražara. Lopovi idu raditi. Prevrćem se po palači u nadi da ću naći neki položaj gdje me neće ništa boljeti. A možda se i malo zagrijem ispod dekice! Ali, nema šanse, mojih se dva metra ne može pokriti dekicom od 120 centimetara. Slušam zvukove u zgradi. Čujem bat čizama. To su vojni policajci, koji navodno čuvaju Dečke iz « samoborske grupe «, a čuvanje se uglavnom svodi na ljenčarenje u stražari i u vremenu dosade iživljavanje nad tim istim dečkima. Čujem tandrkanje kolica. Stiže doručak, ili ono što se po protokolu naziva doručkom. Klepeće ključ u bravama ćelija prije moje. Osluškujem nerazgovjetne glasove što se približavaju. Ne čujem dobro na desno uho, a i desno oko mi je skroz zatvoreno. Na lijevo oko vidim djelomice. Koraci se približavaju. Kao strojnička paljba zaštekeće ključ u bravi. Vrata se otvaraju i na svoju sreću vidim stražara Ćetković Zorana. « Doručak « ! – vikne, ali s pristojnim glasom. Mongoloidno lice koje glumi kuhara, zagrabi naprstak čaja i ulije mi u porciju zlurado se smijuljeći. Šamarčina ga je doslovce zalijepila za u zid. Gledam situaciju u krajnjoj nevjerici, a Četković mrtav-hladan puni porciju do vrha i daje mi četiri kuhana jaja. Bilo mi je krajnje sumnjivo ovo ponašanje, mada je Četković uvijek bio profesionalac i kao takav uvijek se prema meni odnosio maksimalno korektno, obzirom na situaciju.Nakon par sati ubacuje mi u ćeliju dvije deke i veli: « Sakrij to pod palaču». Situacija mi postaje još čudnija kad za ručak dobijem dupke punu porciju. Situacija postaje krajnje neobična kad poslije ručka dolazi stražar Ljubiša i pušta me da šetam po hodniku, ali samo ispred samica. Lopovi sa druge strane žice gledaju me podozrivo, neki dobacuju ali većina se ponaša korektno. Ogradi prilazi jedan i daje mi rukom znak da priđem. Prilazim polako, a on ispod ograde ubacuje dvije kutije VEK-a i upaljač. Namigne mi i tiho odlazi. Sakrivam cigarete ispod palače i vraćam se na hodnik. Kod ograde stoji nekakav Arapin i zove me da priđem. Pita me da li govorim engleski, te nastavljamo razgovor na engleskom. Iznenada odlazi i nakon nekog vremena donosi najlon vrećicu punu skuhane kave, a u drugoj oko pola kile šećera u kocki. Ta mi je kava bila prva kava od zarobljavanja, a bilo je sigurno više od litre, umalo se nisam komirao kad sam ju svu popio. Uvečer poslije večere dolazi Četković i zove me u stražaru. Nerado idem, jer iskustvo mi govori da se njima ne može vjerovati. U stražari daje mi: troje gaće, nekoliko pari čarapa, dvadesetak tabli tableta vitamina B i C. Na moje veliko čuđenje veli mi: « Tuđmane, ti si Hrvat i ustaša i to je normalno, kao što je normalno da se boriš za Hrvatsku. Moj sin je Srbin i sada je negdje u Hrvatskoj na ratištu. Ako moj sin bude zarobljen ja se nadam da će ga zarobiti neki roditelj kao što sam ja i da će mu olakšati kao što ja olakšavam tebi «.Vraćam se u ćeliju i mislim: « pravi čovjek na pogrešnoj strani». Dragan Kljajić – Mitrovica, drugi dan. U neko doba noći budi me zvuk ključa u bravi. Utrčava nekoliko njih i udarci pljušte. Nešto tvrdo pogađa me u rebra, osjećam miris i okus krvi, koja mi ulazi u usta i guši me. Pokušavam se malo zaštiti, ali nema svrhe i u tim pokušajima pada tama. Dolazim k sebi i vidim da sam u kancelariji nadzornika zgrade. Svjetlo gori. Iznad sebe kroz izmaglicu vidim nekoliko silueta.
Nadzornik zgrade Slava Turudić viče pitanja: « Tko je dao cigarete? Tko je dao šećer? Tko je dao deke? « Dere se i mahnito udara. Nadam se nesvijesti, ali ona nikako ne dolazi. Siluete se smjenjuju. Pljušte udarci. Prestajem osjećati bol, samo znam da se nešto događa. Zapadam u neko čudno stanje. Nema boli, nema straha, samo svjetlost. Buđenje je bilo vrlo teško i vrlo, vrlo bolno. Vidim iznad sebe neki lik, kao da je izašao iz neke groteske. Brkovi, okruglo lice, jedno plavo oko, na mjestu drugog smežurana koža. Doktor. Zatvorski doktor – lopov ili ubojica, mislim. U pozadini vidim još jedan lik. Lik se primiče i postaje sve veći i veći. Razaznajem polako obrise lica – Dragorad Sretenović upravnik mitrovačkog kazamata. « Jel živ ? « – kratko pita. « Živ je ! « – kaže doktor ubojica. Drugi lik nestaje. Osjećam ubod u ruku, nekako dalek kao da se to događa nekome drugome, a ja samo promatram. Čujem poslije da su lopovi iskoristili moje premlaćivanje da bi napravili štrajk, na kojem su tražili neke gluposti za sebe. Žilete, sapune i slično. Vraćaju me u samicu poslije par dana. Obuzela me apatija ili neko slično stanje. Živjeti ? – dobro ! Umrijeti ? – isto dobro !Bilo mi je svejedno. Dok ovo pišem svjestan sam da mi je i sada svejedno.
Ubili su nešto u meni, nešto se slomilo.

            Iz knjige

 ”Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15