NOVI SAD

45°15˘11˛Sjeverne zemljopisne širine
19°49˘59˛ Istočne zemljopisne dužine

NOVI SAD

Novi Sad se nalazi u SRJ 80 km zapadno od Beograda na rijeci Dunav. Logor je otvoren padom Vukovara i to u sportskoj dvorani “SPENS”, gdje su dovodili sve zatočene iz Vukovara i ostalih mjesta Hrvatske i tu vršili filtriranje zatočenika koji su više krivi,a koji su manje krivi. Veće krivce su odveli na galeriju, gdje su ih odmah vodili na ispitivanja, a sve ostale u veliku dvoranu, gdje su ih obilazili vojnici i civili koji su ih prepoznavali i izdvajali, apotom su odlazili na ispitivanja već pripremljenih ispitivaća, od kojih je zavisilo dal će u neki od logora na dalje obrađivanje ili možda u RH na slobodu. Velika većina je završila u logorima, bez obzira dal se radi o ženama, djeci, starcima ili vojno sposobnim. Ovaj logor je bio prolaznog tipa i u njemu su se provodile iste torture kao i u ostalim logorima, izuzev što je on bio vremenski kraći za zatočenike, jer poslije obrade su ih vodili u neke druge logore po Vojvodini i Srbiji. Ovdje je bilo zatočeno 5.000 ljudi, žena i djece, a većina njih nije zadržavana više od par dana. Nije nam poznato dal je netko ovdje ubijen, ali se vodi dio osoba koji su ovdje viđeni kao nestale. Objekat sportske dvorane je bio čuvan policijom iz vana, a u nutra su bili policajci u civilu, vojni i u plavoj uniformi, oni su bili na svakom puktu kako u dvorani, tako i oko dvorane, na svim vratima, bez obzira gdje ona vodila.

V. M.
Novi Sad

Dolaskom u Novi Sad 21.11.1991. oko 22:30 sati pred sportski centar “Spens” opet su prozvani da se postroje oni koji su bili izdvojeni odnosno oni kojima su bili oduzeti osobni dokumenti u Dalju. Tada počinjem shvaćati da će naša Golgota biti i teža i dulja i da nećemo tek tako preko Bosne u Hrvatsku.
Pri postrojavanju na galeriji u Spensu u dvije vrste, naređeno nam je da se vrste razdvoje na dva koraka kako bi ispitivači (“islednici”) mogli nesmetano prići zarobljeniku kojeg žečle ispitivati dok smo mi ostali morali stajati mirno s “glava dole-ruke na leđa”. Prilazili bi nam s leđa i dodirom po leđima naređivali nam da istupimo iz vrste i priđemo prostoru za ispitivanje.
Prilikom postrojavanja prepoznao san dvojicu SUP-ovaca koji su vršili “obezbeđenje” osoba prilikom otvaranja sajamskih priredbi novosadskom sajmu – ali oni su se uz mali zastoj ponašali kao da se nikad nismo vidjeli, iako su na proljetnom poljoprivrednom sajmu na štandu “Borova” popili uz priču kavu i piće skupa s predstavnicima sa štanda “Miloje Dakić”.
Oko 12:00 pozvan sam na ispitivanje, koje je vršio nekakav isljednik, vjerojatno iz Novog Sada kojega nisam poznavao. Pitao me tko je napadao Vukovar, tko je izvršio napad na JNA i srpsko stanovništvo, tko je ubio ljude za koje ja nikada nisam ni čuo, možda sam ih ja i viđao ali nisam znao da su stradali jer je u 1990. i 1991. Na području Vukovara bila velika migracija, pa su ljudi odlazili tražeći posao, a on meni kaže da su odlazili Dunavom, na što sam mu odgovorio da mi nije poznato jer sam do 7. Mjeseca radio i onda otišao na odmor s familijom. Tvrtka “Borovo” svima je uposlenima uputila da se do 05.08.1991. vrate na posao inače gube status zaposlenika i tvrtka prema njima nema nikakvih obaveza.
U međuvremenu dok sam odgovarao na pitanja isti je vršio pregled mojih dokumenata i torbe u kojoj sam imao osobni pribor, odjeću za presvlačenje, nešto novaca, tablete za pročišćavanje vode te zavoj-gazu i prvi zavoj. S podsmjehom me pitao što će mi to ako nisam učesnik rata, na što sam mu ja uljudno odgovorio kako je na području grada Vukovara vodovod razrušen i voda nije za upotrebu bez prokuhavanja ili ako se upotrebljava bunarska voda onda se dodaju tablete za pročišćavanje vode što je podijeljeno svima onima koji su vršili neke radnje za opskrbu stanovništva kao civilna zaštita. Na moj se odgovor ironično nasmijao i pokazujući moju osobnu iskaznicu pitao hoćemo li mi svoju državu i hoće li ona biti čista od Srba i znam li ja koliko ima srpskih obitelji u Tihaljini. Zbunilo me spominjanje imena Tihaljina, sjetio sam se da je neko spomenuo da se 20.11.1991. osnovala država Herceg-Bosna u mjestu Grude, a u mojoj osobnoj iskaznici podaci o mjestu rođenja su Grude, na što mu ja kažem da mi u Vukovaru u zadnje vrijeme nismo imali ni s kime u vezu, pa ne znamo što se u svijetu događalo. Što se tiče moga saznanja koliko u Tihaljini ima srpskih obitelji rekao sam da ja to ne znam, a niti me je to interesiralo, a ako pita na osnovu podataka iz osobne iskaznice rekao sam da sam ja kao dijete otišao iz toga kraja, a u Tihaljini nisam nikada ni bio pa ni ne poznajem strukturu stanovništva, Nato me je mrgodno pogledao i promrmljao da ću znati. U to sam ga zamolio ako mogu dobiti čašu vode, jer sam na kraju hale spazio šank s pipom za vodu, na što mi je odgovorio da ne mislim ja valjda da je on moj sluga, na što sam mu odgovorio da sam ga samo zamolio da bi mogao popiti lijek za umirenje i izvadio sam ga iz džepa s namjerom da ga progutam bez vode, uz njegovo odobrenje, na što me je pogledao uz riječi da će mi donijeti vodu i za divno čudo to je i učinio. Pitao me je zatim zašto držim zavoje. Odgovorio sam mu da je, dok smo se nalazili u prostoru mjesne zajednice pala pancirna granata, te sam povrijeđen u nogu (na kojoj sam već imao zavoj) i da sam zadobio lakši potres mozga od detonacije radi čega i pijem tablete. Ispitivanje je završeno oko 3:00 , 22.11.1991.
Poslije moga odgovora rekao je da se sa mnom neće više natezati i da izađem van. Predao me je stražarima koji su čuvali ostale zatočenike na galeriji “Spensa”. Obzirom da je galerija sva ustakljena mogli smo odozgo vidjeti da je velika dvorana puna prognanika i da uniformirani vojnici-policajci obilaze iste i izdvajaju pojedince, naročito mlađe muškarce. Kad je ostao jedan stražar tada mi neko došapne ako trebam vršiti fiziološke potrebe da ne idem nikako sam, jer su neke već pretukli, nego samo ako se ide grupno. Zahvalio sam konstatirajući kako sam to već iskusio.
U rane jutarnje sate vršila se smjena stražara, pa ako bi nam dozvolili da sjednemo na pod, na pločice na njihovu komandu “diž’ se bando, stižu vojvode” morali smo brzo ustati s glavom dolje i rukama na leđima. Tek smo kasnije uvidjeli da se ovi policajci međusobno tako nazivaju, kad bi i svaki upad njihovog civila tako nazivali.Cijelu noć dovozili su prognanike između kojih su izdvajani budući zatočenici.
Istog dana oko 8:00 dolazi grupa isljednika i prolaze ispred nas postrojenih. Jedan me pita poznajem li ja nekog Iliju Šarića, velikog krvnika koji mu je, kaže ubio nekog iz familije u Vinkovcima. Odgovorio sam mu kako ja poznajem tog Iliju Šarića koji je nastanjen u Vinogradskoj ulici, ali znam da on u toku ratnih zbivanja nije nigdje išao od kuće, koliko je meni poznato on je stariji čovjek, umirovljenik i za vrijeme rata radio je kao pripadnik Civilne zaštite, sve dok mu nije srušena kuća i poginula žena i tada se povukao skladište u Vukovar. Tada mi on kaže da je to mlađi čovjek, na što mu ja kažem da ovaj Šarić ima već dvoje unučadi. Poslije tog razgovora on se nešto dogovara sa ostalom dvojicom i pita me da li ih poznam. Na moj odgovor da ih ne smijemo gledati dozvolio je da pogledam ostalu dvojicu. Potvrdim da ih poznajem, njega iz svatova Darka Bekića, a ovoga kao djelatnika osiguranja na otvaranju Novosadskog sajma, i da sam ga zadnji put vidio na otvorenju proljetnog sajma u petom mjesecu. Završetkom razgovora isti je zatražio moju iskaznicu kako bi pokušao tražiti da me puste kao zatočenika jer su, kaže predviđene teške mjere za nas izdvojene. Dok smo tako s njima razgovarali, bez onoga “glava dolje-ruke na leđa” u njihovom međusobnom razgovoru pada prigovor nekom tko je nad njima vršio ispitivanje, kako su se ponašali u toku agresije na Hrvatsku. Tada i ja pogledam u tom pravcu i vidim da dok ljudi prolaze dolje u veliku halu, kontrolu vrše gospoda Đorđe Prokić i Duško Gedošević. Inače dok su ova dvojica stajala sa mnom, po auli Spensa šetali su se neki Borovčani i Vukovarčani: danas pokojni Dušan Grubić, Medaković, Boško Mitrović, Đorđević Đoca, pravnik-sudac Slavoljub Sremac. Prolazeći pored nas nitko od njih nije dao nikakav znak da nas poznaje iako sam s nekima od njih proveo svoj radni vijek u Borovu. U međuvremenu prilazi nam stražar pa se moram vratiti u vrstu i pripremiti za pokret, u to stiže supovac s osobnom kartom izvinjavajući se za negativan odgovor, uz grdnju svojih pretpostavljenih. Zahvaljujući se svoj trojici na pokušaju uputio sam se s ostalima u autobus koji nas odvozi, sada znam u Stajićevo.Ulaskom u autobus s nama su u pratnji dvojica milicionara naoružani automatskim oružjem.
Odmah po polasku iz Novog Sada isti su na naše iznenađenje zatražili da podignemo glave gore. U kasnijem razgovoru saznajemo kako nam je svima zaiskrila nada da nas voze u Hrvatsku. To se ubrzo rasplinulo jer sve je to bila igra da nekog prepoznaju iz svoga susjedstva. Obojica su bili mlađi, uredno obučeni i izbrijani, jedan je čak pitao nekog starijeg:”Šta je komšija zar me ne poznaješ, a toliko sam puta prošao pored tvoje kuće?” Čovjek mu odgovara da ga se ne sjeća, na što mu ovaj govori da će ga se dobro sjećati i pamtiti. Zatim slijedi komanda: “ Glava dole-ruke na leđa, marvo jedna neodgojena”! Zatim nekoj ženi postavljaju pitanje gdje su joj sada prijatelji ustaše i gdje su joj sinovi. Bilo je među nama i vrlo starih osoba, te su postavili pitanje ima li među nama domobrana. Javi se ispred mene jedan stariji gospodin osamdesetih godina, na što mu jedan policajac priđe i udari takav šamar da je cijeli autobus zazvonio. Slijedi zatim pitanje ima li među nama još ustaša, a odmah iza toga odgovor kako smo svi ustaše u genima, uz obavezno udaranje pendrekom i kundakom u leđa.

Slika iz arhiva vojnog muzeja u Zagrebu – rad logoraša

               Iz knjige

 “Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15