MORINJ

MORINJ
42°30˘6˛Sjeverne zemljopisne širine
18°42˘9˛ Istočne zemljopisne dužine
Logor se nalazi u Republici Crnoj Gori, u bokokotorskom zaljevu na putu od Risnja prema Perastu, pedesetak kilometara od hrvatske granice. Bili smo smješteni u jednom od tri vojna skladišta veličine 15×30 metara. Na svakom objektu po troja vrata i 18 prozora s rešetkama i metalnim žaluzinama, sve skupa ograđeno je bodljikavom žicom. Ispred se nalazio poljski WC. Sva tri objekta bila su udaljena oko kilometar od magistrale. U gustoj šumi objekti su bili udaljeni jedan od drugoga tako da se nije vidjelo iz jednog u drugi. Ispred objekta su bila uvijek po dva čuvara. Objekti su vjerojatno prije služili kao vojna skladišta. Ispitivanja su se obavljala u blizini, gdje je bilo postavljeno nekoliko metalnih kontejnera, koji su služili kao privremeno zapovjedništvo i jedan od tih kontejnera je bila tamnica. Zapovjednici i ostali čuvari ljude su tukli, kad su htjeli i koga su htjeli i s čime god su stigli. Dvije su osobe u logoru umrle. Zapovjednik logora, kao ni imena čuvara nisu mi poznata.
U objektu u kojem sam ja bio bilo je oko 150 ljudi, a u logoru ukupno po mome saznanju oko 250-300. Nekad su ljude prebacivali iz objekta u objekt tako da broj ljudi u prostoriji nije bio stalan.
Logor je otvoren 01.10.1991., a zatvoren sredinom prosinca nakon razmjena. Dvojica zarobljenika su prebačena u logor Bileću, u blizini Trebinja, 30 km od hrvatske granice.

MORINJ (potvrđeno od ICRC)

Ivan Ćuk- zatočenik logora MORINJ

Postrojbama HV-a priključio sam se u srpnju 1991. Ne mogavši više gledati zvjerstva koja četnici čine po Slavoniji. Borbe su se sve žešće vodili i na našem jugu. Opći napad na naše položaje počeo je 1. Listopada, četnici su svakim danom napredovali, a mi smo se morali povlačiti. 6. Listopada iz svih su oružja tukli Zvekovicu, bilo je mrtvih civila. Sutradan ujutro rano već su ušli u predgrađe Zvekovice. Čim je svanulo nastao je pravi pakao od granata, metaka, bomba i dima. Bilo je neizdrživo, četnici su me već zgrabili i vezali. Odmah su me počeli tući i to tako silovito da sam često gubio svijest. Nedaleko od mjesta zarobljavanja pronašli su moj auto u kojem je bilo još nešto oružja i to bombi i metaka, našavši to postali su još okrutniji. Pošto su naši još pružali otpor po kućama, mene su držali na uretu zida da me naši ubiju. Metci su oko mene fijukali, a ja sam molio Boga da me metak ubije. Pošto su zarobili još vojnika i civila i mene su odveli do njih. Pošto su i četnici imali gubitaka, jednog su mrtvog donijeli do mene i naredili mi da ga gledam stalno me udarajući govoreći da sam ja kriv što je on poginuo. Jedan oblik maltretiranja je bio postrojavanje uza zid kao da će nas strijeljati, ali su odustali kao zbog žena i staraca. Cijela Zvekovica je gorjela, a nas su sprovodili između kuća gdje su nas dočekivali njihovi vojnici i nemilice mlatili po nama i to čim god su stigli: kundacima, šakama, nogama, nisu birali gdje i kako udaraju, mlatili su zvjerski po nama. Padao sam i dizao se i ni sam ne znam kako sam došao do cilja: minibusa s kojim smo krenuli na put. Putem prema Crnoj Gori često smo se zaustavljali da bi svojoj vojsci i četnicima pokazivali ustaše, narod nas je htio linčovati.
Kada smo stigli u logor Morinj bilo je jezivo, vojska je ulazila i izlazila, izvodili su nas napolje, tukli su nas tko i kako je htio. Posebno se isticao jedan njihov časnik koji je nosio boksačke zavoje na rukama i iživljavao se na nama hvaleći se da je bokser.
U barakama u kojima smo bili smješteni uvjeti su bili užasni. Ležali smo na podu, nismo se smjeli ni micati bez odobrenja. Često smo morali držati ruke za vratom i gledati u pod, morali smo pjevati četničke pjesme. Nuždu smo vršili u baraci i to je naravno užasno smrdjelo. Čak su i nakon nekog vremena i četnici izbjegavali ulaziti unutra. Dvojica su starijih ljudi umrli. Jedan je danima umirao, a nisu mu htjeli pomoći, drugi se žalio na bolove u prsima na što su se oni samo smijali.
Vodili su nas često na saslušanja i ispitivanja i tražili od nas da potpišemo razna priznanja. Na su nam govorili da je Hrvatska pala, da je Tuđman pobjegao, da ćemo svi mi pred Vojni sud. Najgore je bilo kad je pao Vukovar, nemilo su nas tukli govoreći da su našli puno zaklanih Srba. Prije jednog od tih ispitivanja držali su me na kiši u raskoračnom stavu, s rukama iza vrata gledajući u zemlju. Čim bi se pomaknuo dobio bi pendrekom. Kako je hrana bila strašno loša bilo svakim sam danom bivao slabiji i mršaviji, često sam hranu sanjao. Tek nakon razmjene shvatio sam koliko sam propao jer su me moji jedva prepoznali.
Jedno vrijeme mislio sam da nikada nećemo izaći iz zarobljeništva i da će nas sve pobiti, ali kad su došli predstavnici Međunarodnog crvenog križa i popisali nas rodila se nada u naše oslobađanje. Ipak do našeg puštanja prošlo je još dosta vremena i četnici su nam često govorili da nas Hrvatska i Tuđman ne trebaju, svakim sam danom bivao slabiji i mršaviji, često sam hranu sanjao. Tek nakon razmjene shvatio sam koliko sam propao jer su me moji jedva prepoznali.Jedno vrijeme mislio sam da nikada nećemo izaći iz zarobljeništva i da će nas sve pobiti, ali kad su došli predstavnici Međunarodnog crvenog križa i popisali nas rodila se nada u naše oslobađanje. Ipak do našeg puštanja prošlo je još dosta vremena i četnici su nam često govorili da nas Hrvatska i Tuđman ne trebaju,

Vlaho Varamenta – zatočenik logora MORINJ

U početku izbijanja agresije na našu zemlju pristupio sam ( 01.09.1991.) u Oružane snage RH. Izvršavao sam zadaće na području Konavala, sve do ulaska neprijateljske vojske i početka vođenja borbi u Konavlima.
Prilikom borbe u mjestu Zvekovica zarobljen sam s nekolicinom svojih suboraca. Već pri samom uhićenju počinju maltretiranja. Počeli su me udarati najprije kundakom, govoreći mi pri tome da sam ustaša i tuđmanovac i da me vode na strijeljanje zbog pružanja otpora. Moga kolegu i mene vezali su lisicama i uguravši nam pištolj u usta prisiljavali nas na priznanje da smo snajperisti koji su ubili pripadnika njihove vojske. Potom su nas ukrcali u pincgauer i odveli u Kumbor na ispitivanje. Sve vrijeme tijekom vožnje maltretirali su nas, kako vrijeđanjem tako i bespoštednim udarcima pendrekom. Mislio sam kako taj put do Kumbora neću preživjeti.. Ali stigao sam živ u Kumbor i odmah pri izlasku iz vozila jedan mi je jugo-vojnik zabio pušku u trbuh rekavši da će me izrešetati samo zato jer sam mladi ustaša, ali na moju sreću bila je to samo neugodna prijetnja. Odvode nas pred zgradu punu njihove vojske gdje pred nas izlazi njihov zapovjednik i drži nam predavanje. Kad je završio svoje bjesomučno izlaganje zaletio se među nas i udario me nogom u trbuh, na što sm ja pao i čuo sam kako govori da me odmah ubiju jer nisam zaslužio da živim, ali na sreću to je bila samo njegova prijetnja. Nakon toga su nas ponovo strpali u kamion i krenuli s nama dalje. Mislio sam da nas vode negdje u šumu, gdje će nas pobiti i zakopati da nitko za nas nikada ne sazna. Nakon najduže vožnje u mom životu napokon smo se zaustavili. Prvo su izveli moga kolegu, a ja sam ostao u kamionu. Nakon petnaestak minuta izveli su i mene. Samo sam vidio krug ljudi u koji su me gurnuli i počeli su po meni udarati tko je kako stigao. Jedan mi je vojnik išao skinuti lisice, ali je rekao da je izgubio ključ pa će mi morati otkinuti ruku. Nakon te torture napokon su mi skinuli lisice i uveli me u veliki hangar, koji je bio pun ljudi, ali nisam nikoga mogao prepoznati jer sam morao gledati u pod dok su me vodili. Kada su se vrata zatvorila, a oni izašli, vidio sam dosta svojih prijatelja koje sam jedva prepozna, jer su bili pretučeni, za neprepoznati. Nisam bio svjestan da i ja sam tako izgledam i da je to tek početak moje golgote.
Ispočetka je bilo teško, kako su dani prolazili već sam priviknuo na stalno maltretiranje i batinanje i bilo mi je svejedno hoću li dočekati drugi dan. No uz Božju pomoć izdržao sam i to, ali s velikom boli u srcu i s posljedicama koje i sad osjećam.

            Iz knjige

 “Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15