KNIN

44°2˘24˛Sjeverne zemljopisne širine
16°11˘35˛ Istočne zemljopisne dužine
Knin se nalazi u južnom dijelu Hrvatske, 45 km sjeverno od Šibenika i Zadra, a 200 km južno od Zagreba. Za vrijeme agresije grad je bio okupiran i bio je vojno i civilno sjedište SAO Krajine. Konc. logor se nalazio u staroj bolnici u Kninu. Na prozorima su postavljene rešetke, a u ćelijama je bilo 10-14 zatočenika. U svakom je hodniku bio 1-2 stražara, a stalno su dolazili policajci koji su odvodili zatočenike na ispitivanja.
Kroz logor je prošlo 600-800 zatočenika, a u njemu je zatočeno 615 osoba. Kod odvođenja i dovođenja na ispitivanja na svakom se zatočeniku vidjelo da je bilo i fizičkih tortura. Osim čuvara dolazile su i druge uniformirane osobe i iskaljivale bijes na zatočenicima, tako da se od pojedinih uniformiranih gostiju stvarao strah kod zatočenika. Pojedinci su doživljavali strahote od premlaćivanja, uključivanja na induktor poljskog telefona, pa sve do seksualnog zlostavljanja. Zatočenike su za vrijeme zatočenja odvodili na teške radove: utovare, istovare i sl.

Stara bolnica u Kninu – korištena za zatvaranje i vršenje torture nad
zarobljenicima iz cijele Hrvatske i BiH

J.R.

DJECA SU RAZUMJELA
– Đoko Krmeta, onaj “plavac”, vodio je zatvorenike na posao. Najčešće u civilu.Meni se doimao kao korektan čovjek, iako nisam imao s njim izravnih iskustava.
J      ure: Đoko i Željko su bili korektni ljudi. On je vodio neke naše za Božić u svoj stan, Slavka… Čuo sam da je poslije Đoko ubijen. Još ću spomenuti da mi je Željko Knežević došao u početku i donio pečenu kokoš. Ono u početku smo dobivali malo hrane, komadić kobasice i bili smo gladni. On mi je jednom donio tu kokoš koju sam pojeo do zadnjeg. Nikad neću zaboraviti tu kokoš kako sam je slatko pojeo. Željko je inače iz Bosanskog Novog. Zato me valjda i zavolio. Živio je u Kistanju, možda po dužnosti. Dok, drugi su nas tukli i maltretirali. Naprimjer Kažimir. I mene i ostale. Dok nisam rekao Željku Kneževiću da me zaštiti. Bio je navalio na mene. Željko je štitio i Mirka Medunića. Njemu je možda i život spasio. Kažimir me pustio na miru nakon
Željkove intervencije.. Nije me izvodio van. Dok je Mićo, onaj krupni, isto tukao. Mićo i još četvorica, ne znam im imena, bili su prije čuvari u Remetincu, u zagrebačkom zatvoru.
– Kako je bilo ono kad su školska djeca na vas bacala kamenje?
– Jure: Da, školska djeca su znala izvana bacati kamenje na nas. Cijeli bi se razredi okupili uz ogradu i kamenjem na nas. Naišla je jednom jedna, izgleda humana, gospođa i rekla im:»Nemojte tako, sutra se to može dogoditi tvome ocu da bude u sličnoj situaciji.» Djeca su to, čini se, razumjela i nisu više dolazilada se nabacuju kamenjem na nas.
– Što ti je najteže palo u zatvoru?
Jure: Bilo mi je najteže kad su došle one žene iz Vrlike. Tad mi je i majka došla u posjet. Ona je sveukupno bila došla tri puta. Puštali su je Željko i Đoko. Ona mi je donosila sira i cigarete. U sobici za posjete. Ja sam to ganuto doživljavao. Jer znao sam da ima tu žena njezinih godina u zatvoru. Ona to nije znala. Bile su nekoliko tjedana u zatvoru. I baš dok su one bile, došla mi je treći put. I njih su tukli. Bili su, naprimjer, mater, sin i ćaća u zatvoru. Tukli su sina i normalno da je ona kao majka prepoznala po glasu. «Dušmani, nemojte ga tući». To je bio šok za sve nas. Sve je dobro dok mater ne gleda. To su bili najteži trnutci i bojao sam se da mi i majka ne završi u zatvoru. Nikad se ne zna. Bojao sam se da ne zapne u Lapcu. Lapac je bio problem broj jedan. Mogao ju je neko na putu ubiti, a da nitko ne odgovara niti zna gdje i od koga je završila. Stoga, koliko god sam volio da mi dođe u posjet, također sam se brinuo da joj se što loše ne dogodi. Rekao sam joj: « Nemoj mi više dolaziti u posjet. Ako bude razmjena – razmjena, strijeljanje – strijeljanje.Što se tu može. Ja, ako izađem, to će mi biti novo rođenje, a ti pazi na sebe.»
– Kako je razmjena tekla?
-Jure: Čistio sam dvorište i baš je došao Srđan. Dođe k meni i veli:»Jure, meni se čini da ideš kući.» Ja mu velim:»Ne ide to meni» Ja sam išao već tri puta, četiri puta, pa nikako. Bilo je sve spremno i gotovo. Pa ništa. Idođu ponovo i kažu: «Ideš ujutro kući.: Razmjena, ali samo «lička razmjena». Ne Dalmatinci. Jedini Atelj i Šime idu. Ne znam kakvom su to vezom iskombinirali. Uvečer kupanje, spremanje. Ujutro razmjena. Pravac Žitnić. Nije bilo nekog jasnog dogovora. Tamo se počeli dogovarati. Dođe i vojna srpska policija. Veli: «Lezi dole.» Jovica, zamjenik šefa zatvora, išao s nama. Mi lezi između sjedala u busu, a oni sa sjedala po nama, s čizmama po kičmi. Užasno! Jovica je tamo, on samo gleda. Neki poručnik koji je trebao biti tamo zbog nas, on je nestao. Izgubio se. Mi čekamo što će biti. U toj razmjeni su bili dva klinca s Plitvica.Petnaestak godina. «Gdje si bio, što nisi išao u jugoslovensku vojsku?», što ovo, što ono. Ja sam negdje u sredini autobusa bio.U to dođe vozač busa i pita ih: «Otkud vama pravo da tučete ove ljude?» «Šta tebe briga!» odgovorio mu je. No, vozač je otišao po poručnika i ovaj je došao i istjerao ovu vojnu policiju van i time je završio ovaj nemili događaj. Jovica ni trepnut okom na to. On gleda i keseri se. Njegov je rođak trebao doći u razmjenu s naše strane. Mi smo se, eto, nekako spasili. Došao je čas razmjene. Tu sam se isto pripa. Puške kod jednih i drugih. Ti nenaoružan između. Došao jedan iz Gospića i pita naglas: Je li tu Jure Rogić?» « Ja sam», oglasio sam se. «Hvala Bogu da smo i tebe iščupali van», odgovorio je. Shvatio sam da se i za mene ipak neko zauzimao.. Odavde smo otišli u Karlobag. Tamo smo večerali, do mile volje, iako mi nije bilo do večere. Želio sam više popit jednu kavu i popušiti cigaretu, «Filter 160» i popit rakijicu, pa makar umro. Onda smo otišli u Zadar, iz Zadra smo otišli u Karlobag, pa za Zagreb. Javio sam se odmah u policiju, a nakon dva mjeseca ponovno u vojsku sve do Oluje.
– Posljedice?
– Jure: Bilo ih je, najviše psihičke. Svaki put kad mi neko ulazi u sobu i dotakne kvaku u meni se javi neki strah. Ostalo je to od onog kninskog kad nisam mogao ni ležati, ni ustati na vrijeme kad bi neko ušao u ćeliju, pa sam štrecao. Malo, malo pa netko od njih: «Šta sjediš, šta ovo…» Meni su dvojica onda pomagala da ustanem. I to je bilo ostalo nakon zatvora. Što je bilo – bilo je.
Užas. Ne daj Bože više to doživjet. Ne ponovilo se više nikad. Ovo je moje ponovno rođenje.

Logor Knin – Zapovjednici i stražari:

1. Milan Martić – Komadant
2. Bosanac – Legenda
3. Đorađe Božović – Giška
4. Branko Kapetan – Strašni
5. Brkica
6. Čedo Budisavljević
7. Dule, Duško – Mali
8. Milan Jelača
9. Dušan Kleut
10. Željko Knežević
11. Đoko Krneta
12. Boško Mašić
13. Risto Matković – Ministar Pravosuđa
14. Jovica Novaković – Zamjenik Komadanta Zatvora St.Bolnica
15. Zdravko Novković
16. Saša Počuća
17. Srđan Potkonjak
18. Iso Potkonjak
19. Rambo
20. Suad Šalov – Isljednik Iz Gračaca
21. Momčilo Zoraja
22. Milan Veselinović – Komadant Logoara St. Bolnica

            Iz knjige

 “Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15