DALJ

45°28˘59˛Sjeverne zemljopisne širine
18°55˘11˛ Istočne zemljopisne duzine

           Dalj se nalazi u Republici Hrvatskoj u istočnoj Slavoniji blizu ušća Drave u Dunav. U Dalju je još u 9. mjesecu načinjen masakr nad nesrpskim življem i već tada se otvaraju logori u hangarima poljoprivrednog dobra, podrumima privatnih kuća preko ceste u zgradi M.Z.
Mjesta zatočenja
Kao u većini srpskih sela tako su i u Dalju postojali logori koje je otvarala JNA i oni koje su otvarali četnici , srpski dobrovoljci, arkanovci, šešeljevci i drugi.
Tako su pod zapovjedništvom JNA bili sljedeći objekti i zgrade:
1. Zgrada MJESNOG ODBORA
2. Privatna kuća IVANOVIĆ MARINKA
3. Privatna kuća ZLATKA ŠTRAJBERA
4. Skladište ŽELJEZNIČKE POSTAJE
5. IPK-Mehanička radiona
6. “ŽUTA KUĆA”
Kroz te objekte prošlo je oko tisuću ljudi, koji su premlaćivani, iznuđivana su od njih priznanja, a dio je njih ubijeno.
Ovi su logori otvoreni 01.08.1991., a zatvoreni tijekom 1993. godine.
Pod zapovjedništvom paravojnih srpskih postrojbi, a uglavnom je to bila Arkanova jedinica koja je vodila logor i to:
1. Stara zgrada Zadruge IPK
2. Stara Osnovna škola
3. Tvornica opeke – Ciglana DALJ

Lakši zatočenici žene, djeca i starci su bili u poljoprivrednom dobru , a teži u zgradi M.Z. i podrumu privatnih kuća dok nisu obrađeni, sprovedeni i dalje se vodili kao nestali ili ubijeni. Kroz poljoprivredno dobro (zadrugu) je prošlo 7000 osoba. Tu je vladao zakon «uzmi sve što zatočenici imaju», od novca, zlata, satova, odjeće i sl. U tim otimačinama učestvuju svi, od pripadnika JNA, TO, četnika do civilnog stanovništva Dalja . Tako je poznato da su neki preko noći
stekli kapital.
Kad su sve vrijedno oduzeli slijedilo je prepoznavanje i batinanje , a zatim odvođenje u nepoznato, tako da ima na stotine poginulih i nestalih u Dalju. Iz razgovora sa Srbima iz Dalja saznajemo da su Arkanovi vojnici ubili 52 osobe i zapalili ih u Daljskoj planini.
Ne zna se točan broj ljudi koji su prošli kroz ove logore, a preživjeli govore da se svaki noći odvodilo od 5 do 50 osoba koje se nisu više vraćale, a vode se kao nestali. Svi se ovi objekti nalaze u blizini ili na samoj obali Dunava, te je većina ubijenih zatočenika bačena u Dunav, a prije toga su ubojice rasparale žrtvi trbuh kako ne bi tijelo voda izbacila na površinu.
Dio ubijenih pokopano u masovne grobnice, koje su vješto sakrili zidom uz staru zgradu zadruge i na Ciglani Dalj, nešto su odvozili u Daljsku planinu i zapalili, a ostale je progutao Dunav.
Po pričama ljudi koji su 1991. živjeli u Dalju broj ubijenih se kreće do 500 osoba.
Spominju se strašne torture i mučenja. Jedno od najgoreg je bilo kada su poslije premlaćivanja tjerali zatočenike da skaču sa kata, a tada su ih ostali četnici gađali kao glinene golubove ( Škoc, D.Šusto).
Osim čuvara u maltretiranju i zlostavljanju zatočenika sudjelovali su i civili, koji su ih mlatili drvenim palicama ( toljagama), a sudjelovale su u maltretiranju čak i žene koje su bole zatočenike s iglama za pletenje.

Hangar u kojem su bili zatvoreni i mučeni zatočenici

OŽIVLJENA SJEĆANJA NA ZATOČENIŠTVO

Da se ne zaboravi…
Proslava ponovnog rođenja Hrvata i Albanaca iz Dalja i Tenje, nakon razmjene iz
srpskih kazamata, oživjela je nezaboravna svjedočanstva. Svjedoci tvrde da su zlikovci u Dalju izmasakrirali 680 civila, a za približno 800 osoba se ne zna.

Šezdeset i devet dana u paklu Dalja – N. P.

Obitelj Stjepana Papa samo je čudom sačuvala živu glavu. METAK SKUPLJI OD HRVATSKE GLAVE. Do 31 srpnja ove godine na 25 četvornih kilometara omeđenih Daljem. Erdutom i Aljmašem živjelo je oko 12500 stanovnika. od toga samo 4500 Srba. Već nakon prvih dana okupacije tog dijela Hrvatske u ta je tri sela ostalo manje od 700 Hrvata. Ostali su ili ubijeni ili nestali ili protjerani. A život onih koji su ostali pod okupatorskom vlascu više nije vrijedio ni prebijene pare.
Njihove su kuće gotovo svakodnevno do temelja pretresali bilo vojska bilo četničke falange. tražeći oružje. municiju, radiostanice, skloništa tobožnjih ustaša. Bilo je dovoljno da nađu nekakav simbol vezan za HDZ pa da ukućani zbog toga izgube glavu. Kad pretres ne bi donio željene rezultate. prešli bi na zlostavljanje i batinanje. kako bi iznudili priznanje o nečemu što je postojalo samo u njihovoj bolesnoj mašti. Od tih pretresa nije bila izuzeta ni kuća Stjepana Papa. Najstrašnije mi je bilo kad je u pretres došao već spominjani Lale Mioković i potjerao me na tavan – pripovijeda Ruža Pap, Stjepanova supruga. -Išao je iza mene i držao cijev “kalašnjikova” uperenu u moja leđa. Stube su bile uske i klizave od kiše pa sam se bojala da se ne saplete i slučajno opali. Tko god je na svoju nesreću ostao u Dalju a da nije bio Srbin. morao se podvrgavati i ponižavajućim saslušavanjima.
Malo je poznato da je nesrpski živalj u Dalju osobno preslušavao i mahniti četnički vojvoda Šešelj. Taj se manijak u Dalju pojavljivao nekoliko puta. u vojničkoj uniformi bez činova, a uvijek bi odsjeo u štabu vojnih armijskih partnera smještenom u prostorijama IPK “Osijek’. OOUR -Ratarstvo”. Ćosavi četnički poglavica saslušavao je i Mariju Akerman, susjedu Papovih, čija su dva sina pripadnici hrvatskog MUP-a. Bijedna se žena s tog razgovora vratila toliko preplašena da nikome nije htjela ispričati sto se sve tamo događalo.
Za to su se vrijeme samozvani daljski vlastodršci nastavljali igrati države. donoseći odluke o konfiskaciji društvene i privatne imovine. o zabrani povratka izbjeglim daljskim Hrvatima i Madžarima i konfiskaciji njihove imovine. To je zapravo značilo legalizaciju pljačkanja Izbjegličkih kuća i bespravnog useljavanja Srba u napuštene hrvatske domove. Počelo je i osnivanje dobrovoljačkih odreda za napad na Vukovar, a ubrzo zatim i regrutacija svih sposobnih za borbu. Tim su odredima komandirali Lale Mioković. Đuro Zmijanac i drugi tobožnji oficiri. Oni bi te odrede samo do-vodili do linije fronte, a onda bi pod izgovorom da imaju važnijih obveza krenuli u pljačku napuštenih kuća na Trpinjskoj cesti ostavljajući svoje ljude na milost i nemilost – govori Stjepan Pap. – Daljski su dobrovoljci svaki treći dan jurišali na Vukovar i uvijek smo se plašili njihova povratka, jer koliko god smo željeli da ih se što manje vrati. toliko smo strahovali od odmazde ako budu imali poginulih.
Strah i neizvjesnost bile su osnovne odlike života u okupi-ranom Dalju. Budući da su banke bile ispražnjene. a pošta nije radila. pojavila se nestašica gotova novca. pa su daljski tirani počeli izdavati bonove i dijeliti ih samo Srbima. U najtežem su položaju bili umirovljenici koji nisu primali bonove. a nisu imali ušteđevine. tako da ni kruha nisu mogli kupiti. Od tri daljske pekare. radila je samo jedna, jer su pekari kod jednog pekara Albanca bili poubijani. a drugi pekar. Miro, bio je zatvoren. Pred preusialom pekarom stvarao se golem red. ispred je znalo stajati i po 50 Ljudi, satima čekajući u grobnoj tišini na kruh. U Dalju. naime. nitko ni s kim nije razgovarao. nitko nikoga nije posjećivao.
Okupljanja nisu bila službeno zabranjena. ali nitko nije volio izlaziti. osim. naravno. naoružanih razbojnika. Pošteni Srbi nisu izlazili na ulice ne želeći vidjeti što se to događa. ne želeći čuti tko je te noći opet ubijen – nastavlja Stjepan Pap. – Bili su ogorčeni dimenzijama zloćina koji se odvija u Dalju. ali nisu imali snage ni moći da bilo što poduzmu ili prigovore tim razbojnicima koji su prigrabili vlast. U interesu je vlastite glave bilo bolje nikoga ništa ne pitati. Vrijedila je parola: metak stoji četiri njemačke marke, a glava, poglavito hrvatska, ništa. Posljednje ubojstvo za koje je Stjepan Pap čuo prije nego sto će pobjeći iz Dalja dogodilo se .’>. listopada kad je jedna žena madžarske nacionalnosti izrešetana na pragu svoje kuće u Vrbovom sokaku sa 32 metka u prsa.
Potkraj rujna se pred kućom obitelji Pap utaborila vojna jedinica od stotinjak ljudi i pet tenkova. zbog čega su Papovi umalo stradali. Naime, iz te je jedinice jednog dana pobjegao neki poručnik sa šest vojnika. što je ostale naprosto izbezumilo. Odmah su cijev jednog tenka usmjerili na kuću Papuvih te po-ćeli pretraživati kuću i dvorište. no bez uspjeha. jer su se bjegunci već izgubili negdje u kukuruzima. Bilo je još trenutaka kad su Papovi mislili da im je kucnuo posljednji tren. Tako je jednom kod njih banuo Dorde Dokić, njihov bivši radnik i jedan od dobrovoljaca za napad na Vukovar. Ušao je s otkočenim pištoljem i tražio da mu isplate naknadu za godišnji odmor. što su normalno morali i učiniti. premda je ovaj svoje radno mjesto već odavno zamijenio drumskim razbojništvom.Medu ostalim zlostavljanjima i maltretiranjima, jednoga je dana Lale Mioković naredio da se u roku od dva dana iselimo iz svoje kuće. Pripremili smo nešto hrane i odjeće te prešli u radionicu čekajući da se on useli u našu kuću, ali iz nama nepoznatih razloga to ipak nije učinio – kazuje Stjepan Pap. Pap i njegova obitelj naposljetku su ipak ostali ne samo bez kuće, već i bez svega što su godinama gradili. Zbilo se to 7. listopada. a počelo je njihovim privođenjem Miloradu Strićeviću, koji je obnašao funkciju – ministra za nacionalna pitanja”.
Kad su nas priveli, počeo nas je pojedinačno saslušavati – prepričava Ruža. Kad sam ušla, za mnom je zaključao vrata. izvadio nekakav pištolj s dugom cijevi. prislonio mi ga na grlo i pita” me hoću li govoriti istinu. Bila sam toliku preplašena da nisam znala što da mu odgovorni. Onda me je upitao poznajem li Željka Arkana. Za tog Arkana nikad prije nisam ni ćula. što sam mu i rekla. na što se Strićević jako naljutio. -Kako neznaš za njega. pa on je čuveni lx>ra”-’. rekao je. Može hladnokrvno ubiti. Evo. da ja sad kažem da vas sve troje ubije. on će to napraviti”. Nisam znala kakve veze ima s nama i bila sam sve pestrašenija. Potom mi je pretresao torbicu, još se raspitivao imamo li oružja i onda me poslao van iz sobe.
Odmah nakon Ruže Pap. Strićević ie pozvao njezinu kćer Svjetlanu. Taj probisvijet nije se ustručavao da u četrnaestogodišnju djevojčicu uperi pištolj i kaže kako će ju uhapsiti.
Ja sam počela plakati, a on mi je zaprijetio. ako nastavim plakati. da ćemo ja i mama gledati kako mi ubija tatu, a onda ću ja gledati kako mi ubija mamu. Prestala sam plakati, i onda me pustio i naredio da uhapse tatu
Zatvor se nalazio u dvorišnoj zgradi daljskog Doma kulture”- gdje je bio smješten četnički štab. Bila je to prljava prostorija od desetak četvornih metara. s rešetkama umjesto vrata. s dva otrcana madraca i bačena na pod. Kad su ga ubacili u zatvor. Stjepanu Papu umalo je pozlilo od zadaha usirene Ljudske krvi koje je bilo svugdje po podu i po zidovima. Nije trebao dugo čekati pa da i na vlastitoj koži osjeti sve strahote četničke strahovlade.

Zgrada mjesnog odbora u kojoj su bili zatvoreni i mučeni zatvorenici

               Iz knjige

 “Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15