BUĆJE

45°27˘58˛Sjeverne zemljopisne širine
17°14˘02˛ Istočne zemljopisne dužine
BUĆJE (potvrđeno od Amnesty International)

Mjesto Bučje nalazi se 20 km istočno od Pakraca. Tu je bio vojni i administrativni centar “SAO Krajine zapad” Logor je bio u centralnom spremištu (gospodarska zgrada) gdje su bili zatočenici iz okolnih mjesta. Od kolovoza do studenog 1991, zatočenici su danonoćno ispitivani, tučeni a mnogi i ubijeni. Zatočenicima su ruke vezane lisicama, preko očiju su imali poveze, a straža ih je tukla. Zatočenik koji je bio i u Staroj Gradiški je komentirao” Gradiška je bila blagoslov u usporedbi sa Bučjem”. Liječnik iz Pakraca svjedoči kako je bio zatočen veterinarskoj ambulanti u sobi bez kreveta koja je prije služila kao staja. Pod je bio vlažan, dobio je samo jednu deku, a nakon nekoliko dana i spužvu za spavanje. U sobi do njega je bila zatočena odvjetnica, a još 40 osoba u drvenom spremištu. Liječnik je prepoznao neke vojnike u JNA uniformama, koji su dovodili zarobljene Hrvate u logor. Po njemu bilo je oko 150 zatočenika. Za šestoricu svjedoči da su bili ubijeni u logoru, a žene su silovane.

 Objekt u Selu Bućje

Život u logoru na Bučju – postupci i načini rada neprijatelja na uništavanju psihičkog i fizičkog zdravlja zarobljenika

        Uhićen sam 19.08.1991. u bolnici Pakrac gdje sam bio ravnatelj. U trenutku uhićenja radio sam u prijemnoj ambulanti poslove liječnika trijažera. Znademo što neprijatelj činio prema civilnom stanovništvu, kako razara bolnice, škole,vrtiće. Isti scenarij bio je i u Pakracu. Napad na bolnicu počeo je ujutro. Već iza sedam sati imali smo troje ranjenih, snajperist je ranio jednu djelatnicu pri ulazu u bolnicu. U prethodna tri dana u bolnicu je dovezeno19 ranjenika iz Okučana, od toga 17 ranjenih terorista-četnika i 2 pripadnika garde. Jedan pripadnik garde dovežen je mrtav. Svima im je pružena pomoć po pravilima medicinske doktrine i trtirani su u duhu Ženevskih konvencija.
Uhitili su me domaći ljudi, Srbi iz sela Šeovice, koji su bili u uniformama JNA. Sve sam ih poznavao. Na moje pitanje jednom mom pacijentu, koji je došao s njima, zašto i što to rade, odgovorio je: “Doktore, ne pitaj me. Da nisam ovdje bio bih mrtav.” Nakon toga doveli su sanitetski automobili, stavili mi lisice i krenuli sa mnom u automobilu prema Kraguju. Na ulazu u selo vezali su mi oči. Poznajem kraj i znao sam da me voze prema Bučju. Nakon dvadesetak kilometara promijenili su automobil, te me i dalje vezanih očiju, odveli u jednu kuću, gdje su počela ispitivanja. Tijekom ispitivanja udarali su me uglavnom šakama po glavi, pogotovo ako ne bi odgovorio ono što su oni htjeli i onako kako su tržili. Ispitivanja su počeli o mojim odnosima i suradnji s kolegom dr. Ivicom Šreterom, ravnateljem bolnice Lipik, za koga sam znao da je dočekan dan ranije i odveden s barikade u selu Kukunjevcu. Kroz povoj na očima, koji se pomakao, vidio sam da je i on u prostoriji. Tu smo proveli oko dva sata, da bi me iza toga odveli u kupatilo u istoj kući gdje su me nastavili tući i ispitivati, ali sada sa skinutim povojem sa očiju. Za čuvare su nam postavljeni ljudi koje nisam poznavao, a za koje sam kasnije saznao da su iz općine Požega. Drugo jutro odveli su me, opet vezanih očiju, u selo Branešec, gdje su me ostavili u jednoj napuštenoj seoskoj kući. Tu je već bio kolega Šreter, koji je ležao na krevetu sav ispretučen, kao što sam i sam bio. Ostavili su nas zajedno u toj seoskoj kući, a stražari su se mijenjali svaka četri sata. Bili smo zajedno do 29.8., uz obavezu da moramo stalno biti u kući ili u dvorištu. Kolega Šreter bio je sav u modricama, čitav trbuh, grudni koš, leđa, natkoljenice, Brilovi hematomi, oko očiju, te je imao prijelom lijeve ulne i desne lopatice. Pričao je kako su ga tukli isto vezanih očiju, najviše nogama, ali i nekim tvrdim predmetima. Naknadno sam čuo, od drugih svjedoka, da je tučen i ispitivan u lovačkoj kući Grđevica, gdje su bili i ostali koji su uhićeni na barikadama. U toj seoskoj kući bili smo u potpunoj izolaciji, bez bilo kakvih vijesti što se vani događa. Neki stražari su nam dozvoljavali da se više krećemo po dvorištu, a neki nisu. Dovozili su nam redovno jelo, bilo je i cigareta i kave. Povremeno su svraćali četnici koji su govorili da dolaze gledati ustaške doktore koje će uskoro klati i na taj se način iživljavali. Tukli nas tada nisu. Mi smo nesmetano razgovarali, a kolega je počeo štrajk glađu još 21.8. Upozorio sam stražare i oni su poslali kolegicu koja ga je pregledala i dala infuziju. Nisam vidio kolegicu, jer su me odveli u drugu sobu, a kolegi su vezali oči dok je bio pregledavan. I idućeg dana još je dobio jednu infuziju, a ja sam, usprkos zabrani, javio u Lipik da smo ovdje zatvoreni. Uvečer toga dana stražar mi za kaznu nije dozvolio spavanje, već mi je naredio da moram stajati u kutu kraj peći čitavu noć u hladnoj prostoriji. Drugog dana odveli su me iz te kuće na Bučje i više nisam vidio kolegu Šretera.
Na Bučju su me stavili u podrum Šumarije, u košulji kratkih rukava, na dvije daske na kojima je bio karton, bez pokrivača i bez odjeće. Proveo sam noć uglavnom stojeći ili hodajući po prostoriji 2×2 m. Teško se može izraziti osjećanje koje čovjek ima u ovkvom položaju i u ovakvoj situaciji. Ne donose jelo, ne daju piti čak ni vodu, ali zato slave u zgradi iznad podruma i piju, pjevaju četničke pjesme. Prepoznajem nekoliko glasova. Sve bivši suradnici, a neki i “takozvani” prijatelji. Ujutro se osjećam bolestan, imam temperaturu, kašljem, tražim da me vode liječniku. Molim, jaučem čitav dan i tek uvečer odvoze me liječniku, opet zavezanih očiju. Znam da sm u školi na Bučju, iako sam vezanih očiju. Ne poznajem po glasu kolegu koji me pregledava, ali ga tihim glasom molim da me ne šalje nazad u podrum. Nakon pregleda odvode me u jednu kuću gdje, mogu reći, pristojno živim idućih pet dana. Ukućane poznajem od ranije, uzimam terapiju koju sam dobio, antibiotik i analgetik. Domaćica mi donosi hranu, mogu se okupati. Domaćica često plače i žali se: “Doktore, sve nam odnose, ne znam šta će s nama biti? Samo nam naređuju nitko nas ništa ne pita, a ne smijemo ni riječi protivljenja reći, jer nas odmah zatvaraju.” Nakon toga odvode me u staru veterinarsku stanicu. Ostavljaju me u sobi 3×3 m i dobivam dvije deke i jednu spužvu pola metra široku. Tu sam mjesec dana sam, a samoća me ubija. Primjećujem da je u prostoriji do mene zatvorena jedna žena. Vidim da u dvorištu u drugoj zgradi drže također zatvorenike, njih oko 40. Puštaju nas dva puta dnevno samo u zahod, jednu-dvije minute samo za obaviti nuždu, ponekad i umiti se. Svakodnevno dovoze nove zatvorenike. Prilikom vođenja na ispitivanje, stražari ih tuku nogama ili kundacima. Vraćajući se s ispitivanja jedva hodaju. Sada sam opet u potpunoj izolaciji. Pod prozorom mogu slušati razgovore stražara koji međusobno prepričavaju ratne podvige. Tako čujem kako jedan vozač automobila viče stražaru da su danas uhvatili pobili 18 ustaša. Opisuje kako su ih opkolili i šta su s njima radili. Kasnije po izlasku iz logora, čuo sam o tom masakru u selu Kusonjama.
Prolaze dani u samoći. Molim stražare da mi daju bilo šta za čitati. Dobivam literaturu o Bleiburgu, te knjigu Viktora Novaka “Magnum crimen” o progonu Srba u Hrvatskoj od 1900. God. do svršetka drugog svjetskog rata.

Spomen križ u Bučju

          U tom razdoblju dovode nove zarobljenike iz Omanovca, Pakraca, Kusonja. U zatvoru su i Srbi koji ne prihvaćaju naređenja i ne slažu se s postupcima onih koji “vode” srpski narod. U to vrijeme u zatvor dovode i pet žena koje su u prostoriji bez svjetla i izlaze kao i ostali samo dva puta dnevno. Zatvarju i sve Hrvate koji su se zatekli na Bučju. Čuje se kako tuče topništvo sa svih strana. Sražari nam govore da ne brinemo i da ćemo brzo raditi u Lipiku i Pakracu. Polovicom desetog mjeseca dovoze u logor civile iz Lipika. Prepoznajem svoje stare pacijente, neki se jedva kreću. Smještaju ih u šupu bez poda, bez prozora. Vani se noću smrzava. Sada nas na Bučju ima oko 80 muškaraca i 9 žena. Petnaestak su Srbi, a ostalo uglavnom Hrvati, ali i Talijani, Mađari, Česi. Još uvijek su ispitivanja. Dolaze pretučeni. Hranu dobivamo dva puta dnevno, u vrijednosti od 800 do 1000 kalorija. Nikome se ne pruža liječnička pomoć. U zatvoru su starci od 80 godina, bolesnici s teškim bolestima. Trojica upadaju u delirij, a čuvari ih izvode i liječe batinama. Ilustracije radi navodim nekoliko slučajeva:
1.O.K., 60 godina, kronični alkoholičar, u 5. mjesecu 1991. Bio TBC pozitivan, doveden u logor, upada u delirij, postaje potpuno nekritičan. U tom svemu dobiva i upalu pluća obostrano. Molim stražare svaki dan kroz sedam dana da mu pruže pomoć, da ga odvedu liječniku. Nema reagiranja. Deseti dan odvode oboljelog iz prostorije i više ga nismo vidjeli. Čitavo vrijeme nas je u prstoriji oko 30.
2.Š.R., 46 godina, oligofrenija, dilatativna miokardiopatija, doveden iz Lipika. Jako je pretučen. U logoru od straha i psihičkog stresa postaje inkontinentan. Pere se samo u hladnoj vodi. Dobiva upalu pluća te ulazi u akutnu srčanu dekompenzaciju. Kako je stvarno loše izgledao na moju molbu ipak ga odvode u bolnicu i vraćaju u logor nakon pet dana, gdje je prživio jer je dobio lijekove koje sam mu ja davao.
3.K.F., 73 godine, dobio visoku temperaturu, ne može mokriti, mokraća mu sama curi. Tražim da ga odvedu liječniku ili da mu barem daju lijekove. Dobivam 40 kapsula ceporexa i dve kutije baktrima. Bolesnik se oporavlja na terapiji i preživio je.
4.P.LJ., bolesnica koja boluje od šizofrenije potpuno nekritično, povremeno agresivna prema ženama, stvara probleme, ne dobiva lijekove, ali se ništa nije poduzelo.
Imamo svjedočenje da su u logoru ubijena batinama trojica, a mnogima koji su bili u logoru gubi se trag.
I sam sam se razbolio te pišem kolegi u bolnicu da mi pošalje neki antibiotik. Trošim ga sedam dana i kolega mi uz lijekove šalje pismo da brzo ozdravim. Prihvaćam to kao sarkazam.
Što se tiče uvjeta života, treba znati da je u sobi 6×6 nas 25 do 33. Spavamo na daskama na kojima su kartoni, a na dvojicu ili čak trojicu dobivamo po jednu deku. Tople odjeće gotovo i nema. U drugoj prostoriji 3×3 je devet žena u istim uvjetima. U zgradi u dvorištu u dvije prostorije ima 40 zatvorenika.Sada sve manje dovode nove zarobljenike, a neke odvode na razmjenu. Teško je govoriti o stanju zatvorenika. Uglavnom se kod njih javlja jaki egoizam. Kod pojedinaca dolazi do pojave agresuvnosti, svi su jako osjetljivi i skloni svađi. S druge strane pojavljuje se potištenost, apatija, bezvoljnost. Pojedince vode, koji su boljeg zdravlja i mlađi, raditi. Popravljaju cestu, pripremaju drva ili istovaraju kamione koji dovoze oružje. Onima koji rade daju nešto pojačani obrok.
U logoru 30 zatvorenika dobije jedan sapun za 7 do 10 dana, 20 dkg deterdženta, umivanje svakog jutra u hladnoj vodi, a za piće 7-8 litara vode dnevno za sve nas. Nema kupanja, nema pranja i promjene rublja. Po noći, a i danju nužda se obavlja u kiblu, a mokrimo u plastičnu bocu koju smo postavili na odvodnu cijev u zidu. Struje nema. Prolaze dani u iščekivanju vijesti koje su nam donosili novi zarobljenici. Stalna tortura i prijetnje, stalno iznošenje lažnih vijesti. Postupci prema zatvorenicima povremeno su brutalniji prema tome kakvo je stanje na ratištu.. Zima, glad, batine, šikaniranje, a kod zatvorenika strah, beznađe, strepnja, malodušnost, ali i nada. U takvom raspoloženju 9. Prosinca 1991. Izvode nas i trpaju u kamion.
Nadamo se da idemo u razmjenu ali nas odvode u Staru Gradišku. Prolazimo kroz sela Brusnik, Kragulj, Šeovicu.Gledamo iz kamiona razrušenu bolnicu u Pakracu. Preko pet sati vozimo se do Stare Gradiške, gdje nas dočekivaju stražari i strogost: “Skači iz kamiona! Ruke na leđa! Brzo u stroj, gledaj u pod!” Tko nije dovoljno brz, dobije udarac. Počinje život u novom logoru u Staroj Gradiški.

            Iz knjige

 “Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15