BOROVO SELO

45°23˘31˛Sjeverne zemljopisne širine
18°58˘9˛ Istočne zemljopisne dužine

KONCENTRACIONI LOGOR BOROVO SELO

Borovo selo nalazi se u istočnoj Slavoniji na Dunavu naslonjeno na Borovo naselje i grad Vukovar. Uz asistenciju pripadnika KOS-a i JNA u Borovu selu se formiraju jedinice TO za obranu srpstva i odmah se potom otvara zatvor-logor za neposlušne, posebice za Hrvate-Ustaše. Po pričama pojedinaca koji su bili nijemi promatrači riječ je o otvaranju logora negdje iza Božića 1990. i to u prostoriji Kino dvorane. Sve što je zarobljeno od Tenje do Dalja završavalo je u Borovu selu.
Zgrada se nalazila uz cestu, ali kako je bila uvučena u dvorište nije bila uočljiva i lako se čuvala. U sklopu zgrade nije postojao sanitarni čvor , nego je u sklopu dvorišta bio poljski WC i tu su se odigravale strahote, dolazili su i domaći Srbi i mlatili “Ustaše” i to tko je s čime stigao. Teška premlaćivanja događala su se u prostoriji gdje je nekad bila aparatura. Tu su zatočene dovodili na ispitivanja i tu su ih “obrađivali”.
Padom Vukovara taj prostor postaje premalen da zaprimi sve zatočene i novopridošle, jer se u kino-dvorani moglo smjestiti najviše do 200 osoba, a sada se radilo o tisućama ljudi, pa su odlučili da OŠ B.Maslarić bude mjesto gdje će zatočiti sve dovedene iz Borova naselja. I tako sportska dvorana osnovne škole u Borovu selu postaje logor za sve Hrvate i neistomišljenike srpske ideologije. Iz sportske dvorane zatočene su odvodili na ispitivanja i po težini “zlodjela” smještali ih u učionice. Iz pojedinih učionica nestali su svi koji su bili u njima, bez obzira da li se radilo o muškarcima, ženama ili djeci. Većina ih je ubijena i to na zvjerski način: izmasakrirani su razbijenim bocama, metalnim predmetima i noževima, te bačeni u Dunav. Smatra se da je upravo rijeka Dunav najveća masovna grobnica.
Ispitivanja su provođena 24 sata dnevno. Nakon Borova sela svi su premješteni u razne logore po Srbiji.

Zapovjednik logora bio je Dragiša Čančarević.

Poznata imena mučitelja u logoru

CETINJA PERO stražar BOROVO NASELJE
MARIĆ ZORAN ispitivao žene BOR. NASELJE škola
OBUĆINA DUŠAN ispitivao BOR.NASELJE škola
MAKSIMOVIĆ MINJA stražar B.NASELJE

Crtež Miroslav Acić

T. H. – Borovo Selo

Dana 31.07.1991. godine na crpilištu “Vodovod” u Dalju obavljao sam dužnost na punktu kao pričuvni policajac u vremenu od 19 do 7 sati. Napad na Dalj iz pravca Savulje i Borova sela, Bijelog brda, Bogojeva iz Srbije, te vojnog brda sa Dunava počeo je u 4 i 10 ujutro. Napad su izveli četnici, paravojne jedinice i civili srpske nacionalnosti potpomognute pripadnicima bivše JNA koja se otvoreno priklonila navedenima srbočetničkim postrojbama.
Poslije pruženog otpora zarobili su nas četnici Prigrevice i paravojne jedinice iz Dalja i Savulje. Vođe tih jedinica bili su Nikola Kojić, bivši pripadnik JNA u mirovini navodno iz Vukovara i Jovo Čurčić iz Dalja, bivši milicajac koji je bacio šahovnicu i otišao ka četnicima u Borovo selo. Također je sudjelovao u postavljanju zasjede pogubljenim redarstvenicima u Borovu selu.
Pošto su tada zarobili mene, Sinišu Magušića pripadnika ZNG-a kao i Filipa Džanka pripadnika pričuvnog sastava MUP-a s puškomitraljezom – tu noć bio slobodan, kao i Željka Kamenara, pripadnika MUP-a s oružjem – također tu noć bio slobodan.
Poslije premlaćivanja i iživljavanja odveli su nas u Borovo selo iza bivše “Mjesne zajednice” u kino prostoriju. Tu u prostoriji već su bili zarobljenici iz Tenje, njih 12 i 6 civila albanske narodnosti. Zatvor se sastojao od 3×2 m2, sve ukupno oko 6 m2. na zidovima su se ocrtavali još suhi tragovi krvi jer su u toj prostoriji mučeni i poubijani zarobljeni redarstvenici zarobljeni pri ulasku u Borovo selo.pred ulazom u zatvor dočekalo nas je mnogo civila koji su nas tukli štapovima, kablovima, udarali nogama i vadili noževe da nas kolju. Poslije njihova iživljavanja počeli su nas uvoditi u zatvor.
Pred zatvorom nas je dočekao šef zatvora , bivši milicajac Dragiša Čančarević sa sljedećim rječima: “Ustaše, majku vam jebem sve ću vas poklati kao i ove prije vas.” Kako je tko ulazio tako ga je udarao kundakom puške. Nakon kraćeg razgovora koji je bio jako tih sa ovdje već starijim zarobljenicima , koje sam već naveo, uskoro su počeli pristizati novi zarobljenici iz Dalja. To su bili Nikola Rupčić, Zlatko Šrajber i Marko Andaba. Sada nas je u zatvoru bilo već preko dvadeset. Tada dolazi ono najgore za nas nove u zatvoru. Dolaze stražari, neki u civilu s puškom, a neki u maskirnim u maskirnim uniformama također s puškom i odvode jednog po jednog gore iznad zatvora gdje je mala uska prostorija. Nekada je tu bila aparatura za kino, sada soba za mučenje i ispitivanje ili šok soba.
Prvi na redu sam bio ja, tjerali su me gore uz stepenice, glavom dolje i rukama na leđima, a tukli su me gumenom palicom. Gore, u opisanoj sobi bio je stol i dvije klupe sa strane, na njima su sjedila 4 naoružana civila, za stolom nepoznati čovjek oko 40 godina star sa šubarom na glavi i kokardom, a pored stola još četvorica koja su u rukama imali gumene palice. Na ulaznim vratima stajao je već navedeni Čančarević kojega su zvali Čančo. On me je gurnuo u prostoriju i naredio da kleknem i ispružim obje ruke ispred sebe. Tada su počele batine od četvorice s palicama. Tukli su svuda. Odjednom sam osjetio udarac u glavu i pao na pod. Udaranja su prestala, a čovjek za stolom počeo me je ispitivati. Dok me je ispitivao povremeno sam dobivao udarce. Odjednom u sobu ulazi Nede Stevanović i Zoran Tripić iz Savulje, dok je Nede bio iz Dalja i dobro smo se poznavali jer smo zajedno putovali autobusom u Osijek na posao. Vidjevši me tamo obojica su rekli sada ćeš vidjeti kako mi tučemo. Batine su sipale sa svih strana i nogama i rukama, do nesvijesti. Kada sam se osvijestio bio sam sav mokar i vodili su me u polje u zatvor. Nisam mu znao ime ali prije rata radio je kao domar na igralištu “Sloge” u Borovu. “Nisi trebao biti ustaša pa ovo ne bi dobio” govorio mi je vodeći me u zatvor.
Slijedeći je Željko Kamenar, nisam mu vidio lice, ali sigurno je bio uplašen jer me je vidio pretučenog. To je trajalo dan i noć, samo su se čuli jauci i zapomaganja. Ljudi su dolazili kao da ih je vlak pregazio. Ja sam do trećeg ujutro bio tri puta na saslušanju u šok sobi i više nisam osjetio bol od glave do nogu. Polijevali su me vodom, ali mi nitko nije dao da pijem.
03.08.1991. ujutro u 9 sati u naš zatvor ulazi oficir bivše JNA, major, a iza njega Čančarević. U zatvoru nas je oko trideset jer su u međuvremenu dovodili još
zatočenika.
Navedenom majoru Čančarević laže kako svaki dan dobijemo dva puta jesti, vode koliko hoćemo, a kupanje je jednom tjedno.
Major bivše JNA poziva mene, Nikolu Rupčića i Sinišu Magušića. Vežu nam lisice na ruke i odvode u transportere. Ne znamo kamo nas vode, jer nitko ne smije ni riječi progovoriti. Odvode nas transporterom u Bogojevo na staru kudeljaru, gdje nas pretovaraju u Landrover sa još jednim zarobljenikom iz Erduta, a to je Zlatko Kraštek.

               Iz knjige

 “Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15