BANJA LUKA

44°45˘47˛Sjeverne zemljopisne širine
17°10˘58˛ Istočne zemljopisne dužine

Ova općina nalazi se na sjeverno – istoku BiH i prema popisu iz 1991 godine, ima 195.139 stanovnika. Bosanski Srbi čine većinu od 54.8 %, dok bosanskih Hrvata ima 14.9 %, a bosanskih Muslimana 14.6 %, 12 % se prijavilo kao “Jugoslaveni” i preostalih 3.7 % su “ostali”.

29. Prema Helsinki Watchu, koji je intervjuirao bosanske Muslimane u kolovozu 1992. godine, —području Banja Luke od travnja 1992, kada je počeo rat. Pozivi za mobilizaciju emitirani su na radio programu, i oni koji su se odazvali dobili su mobilizacijske listiće, koji su im dozvoljavali odlazak na posao. Muškarci koji su se odbili pridružiti vojsci bosanskih Srba, više nisu smjeli odlaziti na svoje radno mjesto.

Na području Banja Luke bilo je nekoliko logora.

 

MALI LOGOR (potvrđeno od ICRC i Vlade SAD)

Smješten u kasarni u Boriku, dijelu Banja Luke. Međunarodni crveni križ je u logoru prvi put bio u svibnju 1993 godine i opisao logor kao vojni zatvor. Točan broj zatočenika se ne zna. Zatočenici su bili civili koji nisu imali “dozvolu kretanja”. Često su premještani u Manjaču. Zatočenici su svakodnevno mučeni.

BOLNICA BANJA LUKA ( potvrđeno od ICTY i Helsinki Watch)

Zatočenici – ranjenici su bili smješteni na trećem katu, na odvojenom odjelu . Zatočenici svjedoče kako u njihovom liječenju nisu upotrebljavani anestetici, lijekovi i druga potrebna medicinska pomagala, uz objašnjenje medicinskog osoblja da nema dovoljno niti za “njihove” Tu su bili zatočeni ranjeni Hrvati i Muslimani. U bolnici su ih tukli srpski vojnici i policajci, ali i neki pacijenti. Danonoćno su bili pod stražom srpskih vojnika. Neki od zatočenika, koji su prije bili u logoru Trnopolje, svjedoče kako su ih u bolnici tukli i mučili više nego u logoru. Zatočenici svjedoče o premlaćivanju ranjenih do te mjere da su neki u samoj bolnici podlegli ozljedama. Međunarodni crveni križ je posjetio bolnicu nakon okršaja u kojem su ranjeni Hrvati dovedeni u bolnicu. Popisali su zatočenike, kad su došli idućeg dana, nije im dozvoljena posjeta zatočenicima. Mnogi od njih su zbog mučenja izgledali gore nego dan prije. Zatočenici – ranjenici su iz bolnice odvoženi u policijsku stanicu na ispitivanje i potpisivanje “izjava”.

Crtež Miroslav Acić

      Pri dolasku u KMC u Banjoj Luci mnogi su ranjenici imali bolničke pidžame ili nešto slično. Najvažnije je bilo da nismo bili u vojnim odorama. Naime, poslije se pokazalo da nam je bolnička odjeća ipak donekle ublažila muke, koje su nam nanosile uniformirane osobe u samom KMC-u.
Stanje hrvatskih ranjenika bilo je doista teško. Jedno od najgorih bilo je moje
stanje, te stanje Kekeca i Jure Močića. Svima nam je prijetila pogibelj. Bolničko osoblje i nije znalo tko smo mi – tek pristigli ranjenici – i odakle dolazimo, ali su liječnici spomenute bolnice to znali i zato su se odmah počeli neprijateljski ponašati. Moj slučaj pokazuje kakav je to bio odnos. “Humani” liječnici, čim su vidjeli ranu, odmah su zatražili amputaciju noge. Alternative nije bilo. Srećom, među njima je bio i jedan liječnik, prezimenom Ostojić, a to je prezime prvarilo srpske liječnike, te su mislili da je i on Srbin. Ime mu je u je bilo Zdenko, i bio je Hrvat. Taj je liječnik tražio, dapače inzistirao da me on dobije na brigu.
Nakon njegova insistiranja ostali su se s tim složili, jer su bili uvjereni da će ranjenik imati “adekvatan tretman”. Liječnik Zdenko Ostojić doista je spašavao moju nogu. On je znao tko su i odakle dolaze ranjenici. Stoga nam je pružao još veću pažnju i brigu, no što to traži Hipokritova zakletva. Bio sam pod punom pažnjom doktora Ostojića, koji je u vrlo kratkom vremenu izvršio tri operacije moje lijeve noge. Stanje noge bilo je iznimno teško, rana se i dalje gnojila. Svejedno, nismo se predavali ni ja, ni moj liječnik, koji mi je ugradio neki stari fiksator. Nakon te ugradnje, stanje se noge počelo stabilizirati, iako još uvijek nije bilo dobro, odnosno, zaustavljeno je pogoršanje stanja.
Uz doktora Ostojića postojala je još jedna svijetla točka. Bila je to dr.Nada Jurinčić, izvanredna žena, liječnica u Domu zdravlja u Banjoj Luci. I ona je znala tko smo i odakle dolazimo. Znala je kakva nam pogibelj prijeti u KMC-u Banja Luka.
Doktorica Jurinčić neprestano je bila u blizini velike većine naših ranjenika, a pogotovo teških. Donosila nam je cigarete, slatkiše i razne potrepštine. Ranjenici su bili ugodno iznenađeni takvim njezinim postupcima, ali su ipak bili i nepovjerljivi. Pogotovo kad nas je upitala koga imamo u Hrvatskoj, kako bi im javila o našoj sudbini i gdje se trenutno nalazimo. Uspjela nas je uvjeriti, iako je kadikad nosila bijeli ogrtač s imenom kojega drugog liječnika ili liječnice, kako bi imala što lakši pristup k našim ranjenicima. Nekim ranjenicima morala je i to objašnjavati. Uspjela je u svim svojim nakanama. Nevjerojatno dobra i sposobna liječnica. Njezina specijalnost inače je pedijatrija. Vrijeme je prolazilo, a samim time postupak prema ranjenicima se pogoršavao. Liječnica Jurinčić svakim je danom morala biti sve domišljatija, kako bi mogla proći pored mnogih uniformiranih stražara srpske paravojske. Oni su budnim okom pratili svaki pokret u bolnici, bili su ovlašteniji od liječnika. Mi, hrvatski ranjenici danonoćno smo bili pod pažnjom stražara. Nastojeći biti što bliže i što duže s našim ranjenicima, liječnica Jurinčić je poslije radnog vremena bila u neposrednoj blizini bolnice, u kojoj su bili smješteni hrvatski ranjenici. Pored bolnice išla je u šetnju sa svojim psom. Šećući pokraj bolnice, zviždala je hrvatske rodoljubne pjesme, kao što su “Zovi, samo zovi”, “Hrvatine”, “Kreni, gardo” i druge. Želja joj je bila dati nam do znanja da je ona tu. Iznenađenje ranjenika bilo je veliko. Doista su nam postupci te divne žene vrlo pomogli. Svakim danom liječnici je bilo sve teže raditi. Srpski liječnici budno su motrili na svoju kolegicu, znajući kojem narodu pripada. Više nije mogla biti s ranjenicima onako često, kako je to željela. Kada je ne bi bilo u bolnici, počelo bi iživljavanje na nama. Iskreno se nadam da će ovo moje slijedeće svjedočanstvo pročitati i netko od gospode “europskih humanitaraca”, kako bi bolje upoznali barem dio “humanosti” srpskih liječnika KMC-u u Banjoj Luci. Srpske liječnike u navedenoj bolnici nije obvezivala nikakva Hipokritova zakletva, njih je obvezivao četničko-zločinački nagon. Svake srijede, kada bi u Banju Luku dolazili “martićevci”, doprativši neke od izbjeglica iz zapadne Slavonije, obvezno bi došli na krvavi pir u KMC. Bili su to “heroji”, koji su pobjegli pred udarom hrvatske vojske, koju je vodio general Martin Špegelj, oslobađajući svojom akcijom Hrvatsku.
Martićevi zločinci dolazili su u sobe, gdje smo bespomoćno ležali, te nas nemilice tukli nogama, puškama i noževima. Nakon njihova “tretmana”, kreveti i sobe bili su krvavi. Naše muke bile su strašne. Opet sam teško stradao. Zločinci su mi nekoliko puta podizali ranjenu nogu, te je zajedno sa fiksatorom udarali o pod, nakon čega je krv iz noge doista lila. Bolovi su bili neizdrživi. Padali smo u nesvijest. Najokrutnije od svega toga bilo je ono što je činio glavni liječnik, predstojnik kirurgije, Srbin, doktor Pantić: ustrojio je stražu u hodnicima, pače i sam je stražario, kako bi se zločinci mogli nesmetano iživljavati. Doktor Pantić spada u red najvećih zločinaca, jer onaj koji organizira i radi takve zločine, zaista je zločinac najvećega formata. Često su i zločinci, izlazeći iz bolničkih soba, bili krvavi, ali se nisu ni trudili prikriti tragove svojih zločina. Teško je stradao i Jure Močić. Iako isto tako teški ranjenik, redovito je bio tučen, a najviše i najjače po glavi. Poslije srpske “obradbe”, bio bi zaliven krvlju. Takav njegov izgled i stanje srpske su liječnice upravo usrećivali. Ranjenici su se uzalud pitali je li sve to moguće. Svu onu nadu u život, koju su nam ulijevali dr. Ostojić i dr. Jurinčić, srpski zločinci neljudski su uništavali. Ranjenik Jure Miočić bio je prisiljavan da proguta krunicu, koju zbog straha i velikoga križa nije mogao progutati. Nakon toga opet je bestijalno pretučen, valjda zbog “nediscipline”.Ja sam morao progutati zlatni lančić s privjeskom. Uspio sam ga progutati, ali sam opet bio pretučen. Zločinački posli. Bio sam za zločince prava “poslastica”: kako rekoh, često bi mi ranjenom nogom udarali o pod ili krevet, u nadi da ću iskrvariti ili umrijeti.
Muke i patnje ovdje su bile svagdanje. Prošlo je i više od mjesec dana boravka u paklu KMC-u. lakše ranjeni u međuvremenu su odvezeni na Manjaču. Mi teže ranjeni ostali smo u paklu KMC-a. liječnica Jurinčić i liječnik Ostojić sve su nam manje mogli pomoći, jer i njima je prijetila pogibelj. Puno puta izložili su svoje živote, kako bi pomogli hrvatskim ranjenicima.Kako bi svijet znao kakve su neljudske spodobe liječnik Pantić i njegova bratija, spomenut ću samo neke ozljede, koje sam zadobio liječeći se u KMC-u u Banjoj Luci. Došao sam sa ranjenom nogom, a u bolnici mi je slomljen nos, zadobio sam posjekotinu na glavi dužine šest šavova i teško iščašenje ramena. Koliko sam puta krvario i umirao, teško je i nabrojati. Svakodnevno su u
bolnicu pristizali ranjeni pripadnici srpske paravojske. Neki je ostao bez noge, neki bez ruke, svi su imali slične tjelesne ratne povrijede. Normalno, svi su bili ranjeni u borbi protiv hrvatskih branitelja. Zanimljivo je da nijedan od tih srpskih ranjenika nije htio priznati gdje je i od koga je ranjen. Navodili su neke deplasirane i gotovo smiješne uzroke. Naime, svi su navodili da su to civilne povrijede. Jedan je ranjeni neprijateljski vojnik, koji je ostao bez noge, rekao da je pilio drva na cirkularu i odrezao si nehotice nogu. Drugi je teško stradao od granate, ali je naveo da je to posljedica prometne nesreće. Stradalih vojnika srpske paravojske svakim danom bilo je sve više. Očito, tih dana ceste i električni cirkulari nisu voljeli četnike.

            Iz knjige

 “Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15