BUBANJ POTOK

Nalazi se u SR Jugoslaviji u Beogradu na samom izlazu uz cestu za Valjevo. Logor je smješten u vojarnu a ona je služila za mobiliziranje ljudi u vojsku koja je odlazila na ratišta u Hrvatsku i kasnije Bosnu i Hercegivinu. Sve koje su digli mobilizacijom sa prostora oko Beograda, a većinom su to bili i ljudi u radnim odjelima koje su dizali iz tvornica, ostajali su par dana, kako bi prošli kratku obuku i vojno gađanje jer je u blizini abilo i strelište.
Glavna ulazna kapija je bila okrenuta ka cesti koja ide za Valjevo, kroz cijeli kompleks vojarne prolazi potok, preko kojeg se nalazi most. Uz glavnu kapiju je zgrada u kojoj je bio kontrolni punkt i straža, sve zgrade su baroknog tipa i dimenzije 18-20 m puta 12 m, one su poslagane od potoka po tri u redu, s lijeve i desne strane ceste koja ide preko potoka. U sklopu vojarne se nalazile barake za vojsku, kantina, ambulanta, patologija i razna skladišta. Prva baraka kad se pređe most na potoku na desnu stranu pretvorili su u logor. U toj baraci su bile tri sobe za zatočenike, a u svakoj sobi su bila po 12 zatočenika, spavali su na krevetima / na kat /.U hodniku je bilo uvijek dva i više stražara koji su se naslađivali po naređenju zapovjednika u mlaćenju zatočenike. Tjerali su ih da se međusobno šamaraju, udaraju glavama, udaraju u željezne strane kreveta, a ako nisu zadovoljni sa pojedincima premlaćuju ih ili sve zajedno. Izmišljali su razne torture za mučenja, a najviše su ih maltretirali odvođenjem na WC, kada su bili izdvojeni iz grupe i tusu činili razne gadosti.
Koliko nam je poznato da je jedna osoba preminula od raznih tortura stražara i ispitivača i odnesena je na patologiju.
Glavni i odgovorni za stradanja zatočenika je zapovjednik vojarne, koji je sem stražarima dozvoljavao dolazak svih mobiliziranih osoba da se iskale na zatočenicima, kako bai se pripremili za učestvovanje na bojištima po Hrvatskoj.

– u studenom 1991 zatočeni civili iz Hrvatske dovedeni su u vojnu kasarnu koja je bila pod komandom JNA. Kasarna je smještena blizu Niša, a služila je Martićevim specijalcima za vježbe.
Zatočenici su psihički i fizički mučili JNA vojnici

Š. Š.

 – Svjedočanstvo
BUBANJ POTOK

Kad smo izašli iz marice, koliko sam stigao primijetiti bili smo u krugu neke kasarne i počelo je sprovođenje do neke prostorije uz gromoglasno psovanje, vređanje i udaranje. Novi oficiri, nova ispitivanja. Bili smo zatočeni u jednoj sobi u kojoj su bili metalni kreveti. Tjerali su nas da sjedimo na podu između kreveta goli s glavom pognuto između koljena,a ruke na potiljku, nekoliko sati, a potom smo morali stajati mirno uz krevet glavom prema krevetu, sve do ručka. Svi smo gladni, žedni, ne znam što bih prije jeo ili pio. Dobili smo tri minute da ručamo. Poslije ručka jednog po jednog, vodili su nas na WC. Tu sam proveo oko pola sata, ali za tih pola sata sam svašta doživio. Udarali su me glavom u vrata, gurali mi kalašnjikov u usta , pri tome me ispitujući koliko sam zaklao, koliko silovao i tome slično. Vodu sam pio iz karnistera u kojem su oni držali naftu. Ako sam dnevno dobio 100 udaraca bilo je odlično. Drugi dan boravka u Bubanj potoku dolazi ekipa oficira-specijalaca za ispitivanja. Pozvali su me u posebnu sobu. Unutra je desetak njih. Početak je bio udaranje u stomak i pendrekom po leđima. Kapetan koji me je počeo ispitivati ponudio me je cigaretom i rekao mi da se ne bojim jer me neće ubiti, ali tući će me dok polagano ne umrem. Počeo me udarati od rešetke na krevetu, potekla mi je krv iz usta i polagano sam se gubio. Kada sam došao svijesti ležao sam na krevetu sav u krvi. Ponovno su me izvukli iz kreveta i odnijeli u WC da se operem. Bilo mi je malo hladno, malo vruće. Popio sam malo vode, ali su me brzo odmakli od vode i ponovno počeli tući, ali ovaj puta samo po nogama. Usput su urlali na mene da kleknem i molim za život, pitajući me hoću li popušiti posljednju cigaretu. Padao je mrak, izgubio sam pojam o vremenu. Kada je došla večera nisam mogao od bola jesti ali sam se prisilio od straha da će me ponovo tući jer ne jedem srpsku hranu. Došlo je deset sati, sviralo je povečerje. Morali smo ići u WC da bi oprali noge. Ljudi su jaukali od bolova. Kada je došao red na mene, nisam ni krenuo, a već sam dobio po leđima. Pokušao sam otrčati u WC ali me je tamo dočekala nekolicina vojnika i udri po meni, u WC su me zaključali tako da sam dugo ostao. Nisam mogao od straha izvršiti ni malu, a kamoli veliku nuždu. Oko ponoći po mene je došao nekakav oficir i ponovo su slijedile batine. Vratio sam se u sobu sav slomljen, jedva sam čekao da legnem, ali nakon nekoliko sati i sobu upadaju četnici i sve ispočetka. Ujutro nisam dočekao ni doručak, strpali su me u maricu i vozili oko 1 sat, do Topčidera, u Beogradu. Tu su slijedila ponovno iz početka ispitivanja, ali ovaj puta pred kamerom. Ponovno su slijedile teške batine, pa mučenja. Gasili su mi cigarete po nogama i rukama, lomili mi rebra, udarali me po glavi. Šamarali su me sve dok nisam pljuvao komade zubi iz usta, a oni su samo tome svemu smijali. Počelo je novo ispitivanje, drugačije od dosadašnjeg. Gušili su me žicom, bockali me iglicama po rukama i nogama, bio sam potpuno izgubljen u vremenu. Potom su me odveli u ćeliju, bila je potpuno prazna, dobio sam samo dvije deke. Oko ponoći dolazi mi u “posjet” grupa vojnika od njih 5-6 i ponovno počinje mučenje. Čujem druge zatočenike kako ih mole da ih ostave na miru. U tome ponovo dolazi red na mene. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače, zatim me vežu za doljnji ekstremitet i vuku po sobi, nedugo zatim ponovno gubim svijest, te me polivaju vodom i tako sam mokar tresući se od hladnoće zaspao. Ujutro dobivam komad kruha i čašu tople vode. Da sm sebe ohrabrim u ćeliji radim gimnastiku i hodam u krug da se razvedrim. Poslije doručka ponovno dolazi nekakva komisija. Očitali su mi moja prava i presudu na 20 godina zatvora u Beogradu, ali kako trenutno u zatvorima nema mjesta zadržat će me na Topčideru još nekoliko dana. Upoznao sam neke naše dečke iz Hrvatske Kostajnice, ali za najmanji pokušaj međusobne komunikacije slijedile su batine. Vrijeme prolazi, a ništa se s nama zatočenicima ne zbiva, nitko ništa u vezi nas ne poduzima. Mirim se sa sudbinom. Sam sebe, međutim hrabrim da izdržim. Bližio se moj rođendan, a oni su sve znali pa i to. Tu su me noć pustili da odspavam, ali već kod jutarnjeg umivanja čeka me čestitka. Taman kad sam se polio vodom ulazi grupa vojnika, na čelu s vodnikom i počinje ponovno maltretiranje, udaranje, iživljavanje. Govorili su kako će me izrezati na komade i tako me u dijelovima poslati kući. Dani na Topčideru bili su nezamislivi i neizdrživi, da čovjek ne povjeruje što su sve ljudi u stanju drugom čovjeku učiniti. Neke od tih tortura ni životinja ne bi izdržala. Tako je bilo iz dana u dan. Oni su se izmjenjivali, a ja uvijek trpio. Jedno su nas veče izveli na poligon i morali smo puzati po betonu i to oko sat vremena. Po povratku u ćeliju, s rukama na leđima i glave pognute prema dolje osjetio sam strašen udarac u potiljak i pao na pod ćelije. Kad sam otvorio oči sve što sam vidio bile su vojničke čizme, a oni čim su ugledali da sam otvorio oči počeli su me ponovno tući po rebrima i leđima. Sve je to trajalo desetak minuta ali meni se činilo kao cijela vječnost. Navečer smo morali redovno pjevati njihovu himnu i tako se bližio dvadeset treći dan a Topčideru. Rano ujutro me s još dvojicom trpaju u jeep i s povezom preko očiju voze u nepoznato. Jedan se ohrabrio i pita kamo nas voze, a odgovaraju mu da nas vode na strijeljanje i to tamo gdje nas nitko nikada neće naći. U tom me trenutku oblio hladan znoj, pomislio sam da je to sada zaista kraj svim mukama. Nakon izvjesnog vremena jeep staje i čujem lavež psa. Pri izlasku iz vozila pao sam i to me je koštalo opet batinanja po cijelom tijelu uz to su mi psovali mater, kako sam crnokošuljaš, došao sam ubijati Srbe iz Mađarske i slično tome. Kako sam od udaraca izgubio svijest k sebi sam došao opet vraćen u Bubanj potok. Rituali s batinama, maltretiranjima i ostalim ponižavanjima nastavljaju se i dalje. Ni sam ne znam što me je držalo da sve to izdržim. Najgore su bile noći, jer kako je padala noć tako su se oni pojavljivali jedan po jedan, prozivali nas i odvodili u WC, a dobro smo znali što nas tamo čeka. Kada su me prozvali tresao sam se od straha. U WC me je čekalo deset razularenih mladih vojnika s konstatacijom kako sam ja silovao srpske majke i da je vrijeme da za to platim. Jedan je izvadio nož, rasporio mi hlače s namjerom da mi odsječe spolovilo, bio sam lisicama vezan za radijator, na moju sreću naišao je jedan i kapetan i naredio im da prestanu. Otišli smo na večeru i za nju dobili tri minute, tako da mi je poslije bilo zlo kako sam u sebe nabacao. Nakon večere sam morao čistiti sobu i to tako da sam lizao pod. Poslije smo mogli leći u krevet i spavati, ali to nije trajalo dugo. Raznim su nas trikovima ( palili su nam bicikl) dizali iz kreveta i onda urlali da će nam oni pokazati kako se spava. Kada je došao na mene red pravio sam se, dok sam mogao, da spavam. Kada su mi na nozi gasili cigarete više nisam mogao izdržati. Izveli su me na hodnik gdje su me dočekali zarasli, smrdljivi i prljavi četnici. Počeli su me mlatiti ne birajući po kojem dijelu tijela udaraju. U jednom su me trenu pokušali zadaviti žicom, ali sam se uspio osloboditi omče. Potom su me gurnuli nogom i pao sam preko nekoliko stepenica i dovukli su me potpuno izmrcvarenog natrag u prostoriju. Najviše batina dobio je jedan čovjek iz Požege, koji je batinama i podlegao, a mi smo s jadnim, mrtvim čovjekom proveli noć. Ujutro su nas opet jednog po jednog prozivali, izvodili van i mlatili nogama po kičmi, vrtilo mi se u glavi od bolova, ali sam znao da ne smijem pasti jer bi mi to bilo zadnje u životu. Došao je dan kada su nas potrpali u autobus i prva mi je misao bila da će nas osloboditi. Bili smo nagurani u autobus, vozeći se u nepoznato, a čuvari su nas i na tom putovanju redovito tukli. Bio je to 06.10.1991. Za vrijeme vožnje glavu smo morali držati među koljenima tako da ne vidimo kuda se vozimo. Kada smo sišli s prave ceste i vozili se jedno vrijeme prtenim putem autobus je stao i stigli smo na odredište.

             Iz knjige

 ”Putevima pakla

 kroz srpske koncentracijske logore 1991…

 u 21. stoljeće

WordPress theme: Kippis 1.15