PočetnaPovijest OvčarePovijest gradnjeStripPosjete
Kontakt
 

Ovčara... Spomen dom, otvoren 20. studenoga 2006.g. u hangaru gdje su prije 15 godina, oni koji su ovdje ubijeni, proveli svoje posljednje sate života i ostavili svoje nedosanjane snove.

Dok nas sa zida promatraju iskrene, začuđene, nedužne oči, ne može se ne pomisliti kako su se osjećali toga hladnog dana kasne jeseni 1991.g. i jesu li znali da se sa tog puta neće vratiti. Kome su uputili zadnju misao, čije im je ime zamrlo na usnama? To će zauvijek ostati nepoznanica i tema za nagađanje.

 Hvala im za hrabrost, za njihove živote, hvala im za Vukovar i Hrvatsku.

Fotografija Siniše Glavaševića u Spomen domu Ovčara

 

Grob Siniše Glavaševića na zagrebačkom Mirogoju.

 

Spomen ploča

 
 
 

RADNO VRIJEME SPOMEN DOMA OVČARA

pon-ned

od 10:00 - 17:00 sati

 
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovčara, odnosno pokolj u Vukovaru, je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi u noći sa 20. na 21. studenog 1991. tijekom srpske okupacije Vukovara kada je ubijeno između 255  i 264 civila i vojnika, većinom Hrvata, koji su, dok su još uglavnom tada bili pacijenti, deportirani iz vukovarske bolnice, odvezeni u logor te potom smaknuti u divljini.  To je najveći pojedinačni pokolj Domovinskog rata. Imena ubijenih uključuju jednu ženu, jednog 77-godišnjeg muškarca te jedan 16-godišnji dječak. 23 žrtve bile su starije od 49 godina. Među žrtvama su i francuski ratni dobrovoljac Jean-Michel Nicolier i novinar Siniša Glavašević.  Ubijeno i desetak Srba, branitelja ili civila vjernih Hrvatskoj, među kojima su Đuro Balvanac, Đorđe Bukvić, Dragan Granić, Tihomir Lončar i Branko Jovanović.

Ovčara je ime farme 5 km istočno od grada Vukovara, danas poznate po srpskom logoru u vrijeme Domovinskog rata.

Povijest

Ovčara je farma u sklopu VUPIK-a i njenom dijelu gdje su hangari za skladištenje. U tom dijelu Ovčare napravljen je koncentracijski logor, jer su ti hangari ograđeni sa svih strana i lako se čuvaju. Ovčara je otvorena početkom listopada 1991. godine i kroz logor je prošlo 3000-4000 zatočenika. Hangari su zidani, a s prednje strane su visoka klizna vrata na kojima su i mala vrata za ulaz osoba, dok velika služe za ulaz osoba. Tu su počinjeni razni ratni zločini, jer su na par kilometara u blizini srpska sela i svi uniformirani agresori su došli na Ovčaru, kao i Velepromet da se namire za svoja stradanja u agresiji na RH.

Padom Vukovara, obični hrvatski civili grada sklonili su se u vukovarskoj bolnici te su, zadjedno sa tamošnjim pacijetnima, koji su nastradali od 3-mjesečnog granatiranja grada, vjerovali da će biti sigurno evakuirani pod nadzorom međunarodnih promatrača.

Kada je srpska vojska stigla do bolnice, nastala je kaotična situacija jer su vojnici upali u instituciju i postali agresivni prema ranjenicima. Srpska vojska deportirala je 400 prebivatelje bolnice u autobusima do logora Ovčara. Razulareni, pijani uniformirani pripadnici Teritorijalne obrana, JNA (pod zapovjedništvom Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i drugih), četnici, šešeljevci, arkanovci i drugi činili su strahote u logoru, premlaćujući, maltretirajući i terorizirajući zarobljenike.  Zarobljenici su na kraju odvedeni na strijeljanja.
Dok su u hangare dolazili uniformirane osobe s bejzbol palicama, motkama, lancima, kundacima, i non-stop udarali zatočenike među njima je bio tadašnji gradonačelnik Vukovara Srbin Slavko Dokmanović, koji je sudjelovao u batinjaju. Dokmanović je za ova nedjela izveden pred haški sud..

Ne zna se kakva su bila ispitivanja, jer tko je odveden na ispitivanje nije se vratio. Ili je ubijen ili se vodi kao nestao.

Zlostavljanju su podlegla četiri zatvorenika u samim skladištima (Kemo, Damjan, Željko i Siniša), a ostali zatočenici su u skupinama 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene otprilike oko 900 metara od puta Ovčara - Grabovo. Tu su 20. studenoga 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Žrtve su bile uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice.

Pokušaj osporavanja

 

Kako bi pokušale ublažiti ili prebaciti krivicu pokolja na drugu stranu, često se navodilo da su se u vukovarskoj bolnici, prije prebacivanja zarobljenika u logor, osim ranjenika skrivali i neki zdravi hrvatski vojnici.  Međutim, takve su izjave ocijenjene kao pokušaj nijekanja odgovornosti i demagaogije jer, iako je doista utvrđeno da su se neki vojnici skrivali u bolnici, to ni na koji način ne opravdavaju istrebljenje gotovo cijelog osoblja bolnice.

 

Presude

27. rujna 2007. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio je:

Mile Mrkšića na 20 godina zatvora zbog ubojstva i mučenja civila, dok je Veselin Šljivančanin osuđen na pet godina zatvora zbog dokazanih optužbi za mučenje. Međutim, 2009., kada je Šljivančanin trebao biti pušten iz zatvora, sudac Theodor Meron mu je utrostručio kaznu sa 5 na 17 godina te ga vratio natrag u zatvor.  2010., osuđen je na 10 godina zatvora. Željko Ražnatović "Arkan" je također optužen za masakr, ali je poginuo prije pokretanja postupka. Četvrti optuženik, Slavko Dokmanović, nekadašnji predsjednik općine Vukovara, počinio je samoubojstvo u pritvoru u Haagu 1998. Miroslav Radić oslobođen je optužbi.

Vojislav Šešelj je također optužen da je zapovijedao ili potaknuo vojnike da počine masakr.
 

Međunarodni sud je naveo sljedeće o događajima na Ovčari:

"Otprilike 21. studenog 1991., srpske vojne snage odstranile su otprilike 255 Hrvata i ostalih ne-Srba iz vukovarske bolnice nakon srpskog zauzimanja grada. Žrtve su deportirane u farmu Ovčara, otprilike 5 km južno od Vukovara. Tamo su članovi srpske vojske tukli i mučili žrtve satima. Navečer 21. studenog 1991., vojnici su deportirali žrtve u skupinama po 10-20 do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali i ubili. Njihova tijela su zakopana u masovnoj grobnici."

 

 

Na vrh

Sva prava zadržana © hdlskl.hr
SPOMEN DOM OVČARA
20. studenoga 2006.