POVIJEST LOGORA

r. sc. Josip Jurčević

POVIJEST LOGORA

UVOD

Ukoliko se u bilo kojem kontekstu namjeravaju razumijevati stravična logoraška iskustva koja je u posljednjem desetljeću 20-og stoljeća proizvela srbijanska oružana agresija na prostorima jugoistočne Europe, svakako je najprimjerenije krenuti od vrijednosnog uvjerenja koje naglašava kako europska civilizacija predstavlja prostor koji u svijetu neupitno prednjači u humanističkim teoretskim i praktičnim postignućima. Pritom je značajna i činjenica što upravo Europa, već više stoljeća, uporno njeguje ovakvo uvjerenje kao glavnu odrednicu svoje kolektivne i pojedinačne samosvijesti, koja se jednako dugo i uporno ugrađivala u europske organizacijske i duhovne sadržaje.

S druge strane, Europa je na takvim polazištima stoljećima zasnivala svoje svjetske prosvjetiteljske i osvajačke ambicije, te  pravno i moralno nastojala opravdavati njihova raznorodna ostvarenja.

No, logori – kao jedan od oblika najnehumanijeg ljudskog postupanja – ipak su obilježili europsku civilizaciju i u posljednjem desetljeću drugog milenija, otvarajući na taj način niz vrijednosnih i iskustvenih upita o prošlim i budućim perspektivama koncepcija i modela iz europskih vrela. Tim više, što su posljednjih godina ovog milenija u tijeku europski integracijski i svjetski globalizacijski procesi koji se dominantno temelje na duhovnoj i organizacijskoj baštini europske civilizacije.

Stoga je – kao prilog prevenciji ponavljanja tamnih, logorskih iskustava – potrebito suočiti se sa osnovnim tekstovima ove knjige koja donosi izvorna svjedočanstva logoraša koji su preživjeli srbijanske logore iz 90-ih godina dvadesetog stoljeća. Istu svrhu ima i ovaj pregledni dio koji predstavlja okvirni prikaz povijesnog konteksta nastanka suvremenih logora.

              OSNOVNE  ZNAČAJKE  I  VRSTE  LOGORA

Budući se u nizu jezika nazivom logor (eng. i fr. camp, njem. Lager, rus. nazep-logor) označava više različitih pojmova, ponajprije je potrebito logore o kojima je riječ u ovoj knjizi razlikovati od vojnih logora (tabora, taborišta i sl.) kao objekata i lokaliteta koji su pripremljeni za privremeni boravak vojnih postrojbi radi odmora, obuke ili vojnog djelovanja. Naime, prema lokacijskom položaju i tehničkom izgledu vojni logori su najčešće bili gotovo identični logorima kao mjestima zatočenja i stradavanja ljudi. I jedni i drugi logori su uglavnom nastajali izvan naseljenih mjesta, te su se sastojali od veoma primitivnih nastambi; a najčešće se radilo o barakama, nadstrešnicama, zemunicama, šatorima, kolibama itsl, a rjeđe o čvrstim građevinama ili  prostoru bez ikakove nastambe.

Zbog niza razloga, osnovne značajke jedinstvenog pojma logora u kojima su zatvarani ljudi najrazumljivije je određivati s različitih motrišta. Na taj način logore pojmovno možemo najopćenitije odrediti kao uže ili šire lokacije na kojima su sustavno i organizirano te sanoinicijativno – od strane vojnih, policijskih i drugih tijela vlasti ili od strane različitih grupa i pojedinaca – zatvarane skupine osoba prema različitim ratnim, rasnim, vjerskim, etničkim, političkim, socijalnim i drugim kriterijima. Pritom je fizička prisila bila osnovno sredstvo koje se primjenjivalo pri postupcima upućivanja i zadržavanja zatočenika u logorima.

U pravnom smislu, logori su predstavljali mjesta na kojima su u najvećoj mjeri sustavno suspendirani pravni standardi epoha i civilizacija, te najdrastičnije reducirane i kršene pravne norme koje su inače uređivale pravila međuljudskog postupanja u konkretnoj široj zajdnici koja je okruživala logor. Isto tako, s moralnog, humanističkog motrišta logori su bili mjesta najvećeg obezvrijeđivanja pripadnika iste biološke vrste, a s time i najveće sustavne degradacije etičkog kodeksa. Pritom je važno naglasiti, kako su se najdrastičnija logorska iskustva događala u suvremenoj povijesti, unatoč postojanju državnog i međunarodnog prava koje je određivalo opća načela ratnog postupanja i pravila o osnivanju i postupanju u logorima.  U psihološkom i socijalnom pogledu logorašima je drastično ili potpuno uništavan osobni i socijalni identitet; u najboljem slučaju sustavno su tretirani kao drugorazredne, manje vrijedne osobe, a u najgorim slučajevima – što je bilo češće – status logoraša poistovjećivan je s predmetima koje treba bezobzirno i nemilosrdno iskorištavati do potpunog uništenja. Praktički, to je značilo da su stambeni, prehrambeni, zdravstveni i higijenski uvjeti života logoraša bili svedeni na najnižu razinu. Zatim, logoraši su u najvećim razmjerima iskorištavani kao radna snaga, izlagani su najrazličitijim organiziranim i nadziranim, te nenadziranim, fizičkim i psihičkim zlostavljanjima, te likvidacijama. Nad logorašima su vršeni različiti medicinski, farmakološki, psihijatrijski i psihološki te drugi eksperimenti. Logoraši su korišteni kao živa vojna oprema; prisiljavani su na bezizgledne juriše na utvrde ili utvrđene crte bojišnice, a u novije vrijeme vlastitim su tijelima morali čistiti minska polja,  itd, itd.

Na temelju povijesnih iskustava razvidno je kako je i među logorima kao mjestima zatočenja i stradavanja ljudi postojalo više vrsta logora, te se oni mogu razvrstavati prema različitim kriterijima; prema svrsi osnivanja, prema zemljopisnom i geopolitičkom položaju, prema razdobljima u kojima su postojali, prema rasnim, etničkim, političkim, vjerskim, dobnim i drugim kriterijima.

Za potrebe ove  knjige (Putevima pakla kroz srpske konc. logore 1991..u 21.st.) dostatno je navesti i ukratko pojasniti pet osnovnih vrsta logora koji su prakticirani tijekom 20. stoljeća.. Radi se o zarobljeničkim, sabirnim (koncentracijskim) i radnim logorima, koje su vrste tipične za suvremenu povijest i koje su terminološki najčešće nazočne u znanstvenoj i širokoj javnoj komunikaciji; te o privatnim logorima i logorima za provođenje masovnih silovanja, koje su vrste javno manje poznate i rjeđe spominjane.

Međutim, znakovito je naglasiti što prigodom znanstvenog i općenito javnog govorenja o vrstama logora ili govorenja o konkretnim pojedinačnim logorima najčešće postoje nesporazumi ili potpuno suprotna mišljenja, kako glede razumijevanja vrsta logora tako i glede određivanja kojoj vrsti logora pripadaju konkretni logori. To je vjerojatno  posljedica i činjenice što su u praksi suvremenih logora rijetko postojali čisti oblici (vrste) logora, nego je prevladavala promjenjiva isprepletenost koja je ovisila o različitim okolnostima, te je bila prilagođavana potrebama i volji osnivača logora. Na taj je način većina logora stvarno bila složena i promjenjiva kombinacija različitih vrsta logora, pa je kod određivanja vrste pojedinog logora potrebno uvažavati niz sastavnica kako bi se utvrdilo koji je oblik (vrsta) logora bio prevladavajući u pojedinim slučajevima.

Ovu činjenicu treba u punoj mjeri uvažavati kod bilo koje teoretske klasifikacije logora, pa tako i kod narednih međunaslova koji će kratko pojasniti osnovne vrste logora.

        Zarobljenički  logori

Zarobljenički logori su mjesta na kojima su internirani odnosno najčešće skupno – bez provođenja ikakvog sudskog postupka – zatvarani ratni zarobljenici. Prema tome, zarobljenički su logori nastali kao posljedica oružanih sukoba, a budući oružani sukobi ili ratovi predsatavljaju jednu od najstarijih i najstalnijih značajki povijesti međuljudskih odnosa zarobljenički su logori najstariji poznati oblik (vrsta) logora. Osnovna motivacija za nastanak zarobljeničkih logora nalazila se u provođenju izolacije zarobljenih neprijateljskih vojnika, kako bi se izravno oslabile neprijateljske oružane snage.

Međutim, sam pojam zarobljeničkih logora te opći i logoraški status ratnih zarobljenika doživljavao je značajne promjene tijekom povijesti. Općenito je prihvaćeno mišljenje kako u prvobitnim, rodovskim društvenim zajednicama zapravo i nije bilo interniranja ratnih zarobljenika, nego su zarobljeni oružani (ratni) protivnici ili odmah ubijani ili su bili integrirani u rodovsku zajednicu kao ravnopravni članovi.

U starovjekovnim razdobljima povijesti prevladavali su robovlasnički odnosi, te su ratni zarobljenici gotovo redovito pretvarani u robove, tj. radnu snagu koja nije imala ljudski status, pa prema tome ni bilo kakva osobna i gospodarska prava niti bilo kakva prava zajednice. Vlasništvo nad robovima bilo je izvor materijalnog bogatstva i podloga društvene moći i prestiža, te su mnogi tadašnji ratovi vođeni sa svrhom pribavljanja ratnih zarobljenika koji su pretvarani u robove. Pritom su ratnim zarobljenicima postajali ne samo neprijateljski vojnici, nego i civilno stanovništvo poraženog područja.

Položaj ratnih zarobljenika odnosno robova u starom vijeku nije bio ni općenito formalnopravno reguliran, što znači da su oni najčešće u potpunosti bili vlasništvo pojedinog pobjedničkog zapovjednika ili grupno vlasništvo pobjedničke vojske, tj. postrojbe koja je s njima mogla postupati i raspolagati prema vlastitom nahođenju. U takvim povijesnim okolnostima stvarni položaj ratnih zarobljenika/robova bio je u pravilu posve nehuman, a postupci krajnje okrutni. No, usprkos prevladavanju takvog općeg ozračja i običaja bilo je i slučajeva kada su ratni zarobljenici puštani na slobodu ili svrstavani u postrojbe pobjedničke vojske.

U većem dijelu srednjeg vijeka opća se situacija glede položaja ratnih zarobljenika nije bitno popravila, te je njihov formalnopravni, običajni i stvarni status bio potpuno prepušten različitim okolnostima kojima je zajedničko obilježje bila samo krajnja nehumanost i okrutnost. Tek u završnom razdoblju srednjeg vijeka, od 17. stoljeća, postupno se uspostavljaju običaji koji upućuju na popravljanje položaja ratnih zarobljenika; uvode se institucije otkupa i razmjene zarobljenika, a zarobljenici su također oslobađani  i – samo – uz davanje različitih prisega koje su imale moralni i simbolički značaj ili je prisegom preuzimana konkretna obveza. Tijekom 18. st, a naročito nakon etabliranja građanskih svjetonazorskih utjecaja koje je izvršila Francuska građanska revolucija (1789. g.) – koji su simbolizirani parolama jednakosti, slobode i bratstva – postupno se stvaraju  načela, pravni običaji i kodifikacije koji su nastojali urediti postupanje s ratnim zarobljenicima na suvremenim, humanističkim temeljima. To se ponajprije očitovalo u načelnom pravnom prihvaćanju motrišta kako se pri vojnim djelovanjima treba zarobljavati samo pripadnike oružanih snaga, a civilno stanovništvo tek u izuzetnim slučajevima, te pravila prema kojem ratni zarobljenici nisu ni vlasništvo niti su pod isključivom odgovornosti pojedinaca i vojnih postrojbi, nego je za njih pravno nadležna i odgovorna država čija je vojska izvršila zarobljavanje.  Na takvom osnovnom okviru nastajala su i razrađivana su – tijekom 19. i 20. stoljeća – suvremena državna i međunarodna pravila, konvencije, instrukcije, deklaracije itsl. koje su se odnosile na ratne zarobljenike, što je u bitnom dijelu sadržavalo i donošenje pravila o njihovom logoraškom statusu. Podrobnije značajke tih pravila bit će navedene u zasebnom poglavlju ovog teksta, a ovdje je dostatno iznijeti nedvojbeni zaključak; kako je na svim strukturiranim razinama opći, načelni, deklarativni i normativni pristup rješavanja problematike ratnih zarobljenika – što uključuje i logore – do današnjeg dana dosljedno bilježio sve veću zastupljenost dobrih namjera, koje su bile usmjerene na svekoliku i što veću zaštitu ili humanizaciju postupanja s ratnim zarobljenicima.

Međutim, nasuprot tome, promatranje logoraških iskustava u suvremenoj povijesti pokazuje isto takvu kontinuiranu i svekoliku dosljednost u sve nehumanijem stvarnom postupanju prema logorašima, što znači i prema ratnim zarobljenicima, a o čemu će se također detaljnije govoriti u narednim poglavljima ovog teksta.

Sabirni  (koncentracijski)  logori

         Sabirni logori se najkraće mogu odrediti kao mjesta internacije i izolacije u koja su vojna, policijska ili druga tijela vlasti – sa ili bez postojanja ili provođenja propisanog postupka, te prema različitim kriterijima – zatvarala pojedince ili grupe osoba, koji su uglavnom prije toga imali status civilnog stanovništva. Osim toga, za razliku od zarobljeničkih logora, sabirni su logori tipični proizvod suvremenog svijeta i njihovo osnivanje nije vezano isključivo za ratna djelovanja, nego su prakticirani i u mirnodopskim uvjetima. Svrha osnivanja sabirnih logora tijekom neposrednog predratnog ili ratnog stanja daleko je složenija nego u slučaju zarobljeničkih logora, i u osnovi ona se nalazi u nastojanju za posrednim slabljenjem neprijateljske vojske, kako glede regrutiranja budućih vojnika tako i glede sprječavanja drugih potencijalnih oblika potpore neprijatelju. Ta motivacija se može nazvati preventivnom, za razliku od osnivanja sabirnih logora kao oblika odmazde za već izvršene različite oblike pomoći i podrške neprijatelju. I u jednom i u drugom slučaju na udaru su gotovo redovito bile cjelokupne društvene grupe, bez uvažavanja pojedinačne krivnje ili nevinosti.

Osim toga ratna ugroza je iskorištavana i kao izgovor za osnivanje sabirnih logora, kao jednog od oblika pomoću kojih se sustavno i brzo nastojalo obračunati s različitim društvenim grupama, s kojima je režimi taj obračun daleko teže (ili nikako) mogao izvršiti u mirnodopskim okolnostima. Obračun je sadržavao različite oblike; od fizičkih likvidacija, do provođenja sustavne pljačke, progona i društvene marginalizacije. Pritom je znakovito što su u predratnim i ratnim okolnostima sabirne logore osnivale osvajačke vojske i vlasti na okupiranim područjima, kao i domicilne vojske i vlasti na vlastitom teritoriju – zatvarajući vlastite državljane u logore. Već i ovih nekoliko činjenica svjedoči kako su se u sabirnim logorima otvarale daleko veće mogućnosti stradavanja ljudi nego što je to bio slučaj u zarobljeničkim logorima. U mirnodopskim uvjetima totalitarni su režimi u vlastitim državama osnivali sabirne logore, kao jedno od redovitih represivnih sredstava za obračun s nepoželjnim osobama, organizacijama i društvenim grupama. Međutim, znakovito je što su i države koje se prema nizu kriterija mogu smatrati parlamentarnima i demokratskima, također u mirnodopskim uvjetima, povremeno osnivale sabirne logore na vlastitom teritoriju ili teritoriju svojih kolonija. U literaturi koja se bavi genezom sabirnih logora navode se njihove različite preteče iz 19. stoljeća, dok je uglavnom nedvojbeno kako su prvi sabirni logori osnivani od strane metropola tijekom ratova koje su krajem 19. i početkom 20. stoljeća vodile u kolonijama. Na taj način, prve sabirne logore osnovala je Španjolska u ratu protiv Kubanaca (1895-1898) koji su se nastojali osloboditi kolonijalne podređenosti i ostvariti nacionalnu samostalnost. Približno u isto vrijeme i Velika Britanija je – tijekom Burskih ratova (1889-1902, Buri su potomci nizozemskih kolonista u južnoj Africi) osnivala sabirne logore. Tada su i Španjolska i Velika Britanija u brojne sabirne logore zatvarale civilno stanovništvo cjelokupnih područja, kako bi na taj način prevenirale jačanje suparničkih vojski. Pritom su postupci prema zatočenicima prvih sabirnih logora bili izuzetno okrutni i nemilosrdni, što je ostala glavna značajka većine sabirnih logora tijekom 20. stoljeća. Nakon toga su – u oba svjetska i nizu lokalnih ratova – sabirni logori postali uobičajena praksa koju su sve sustavnije primjenjivale sve sukobljene strane. A zbog učinkovitosti sabirnih logora, oni su tijekom 20. stoljeća sustavno  korišteni u totalitarnim sustavima vlasti, a povremeno i u demokratski ustrojenim državama. U tom je smislu izuzetno znakovita  činjenica, što sabirni logori nisu međunarodnopravno kodificirani punih pola stoljeća (do 1949. godine), iako su do tog razdoblja u sabirnim logorima diljem svijeta tijekom ratova i mira počinjeni brojni i veliki zločini.. Osim toga, zanimljivo je navesti i činjenicu, kako je u tih pola stoljeća donesen niz ključnih međunarodnih konvencija koje su se odnosile na zarobljeničke logore i ratno pravo. No, paradoksalno je što ni međunarodna kodifikacija interniranja civilnih osoba (1949. g.), kao niti opće deklariranje i usvajanje niza ljudskih prava nije promjenilo negativni trend logorskih iskustava ni do isteka 20. stoljeća, o čemu najzornije svjedoče sabirni i drugi logori koje su od 1991. godine – tijekom oružane agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – osnivale srbijanske vlasti na svom teritoriju i na okupiranim dijelovima napadnutih država.

                 Radni  logori

Radni logori su u osnovnom obliku mjesta u kojima su tijekom rata ili mira različita tijela vlasti organizirala različite proizvodne i radne djelatnosti, a za radnu snagu su korišteni pojedinci i grupe osoba koji su prisilno internirani prema različitim kriterijima te na temelju ili bez provođenja posebnog postupka. Svrha osnivanja radnih logora bila je dvojaka; prvo, po posebnom, najčešće pojednostavljenom postupku ili bez njega izolirati osobe koje je vlast smatrala nepoželjnima ili opasnima, te istovremeno i drugo, organizirati državi potrebnu proizvodnju ili radove koje će u logoraškim, krajnje nehumanim uvjetima obavljati zatočenici. U javnom govorenju o logorima – radilo se o medijima ili znanstvenoj, publicističkoj i drugačijoj literaturi – nesporazumi su najviše vezani za pojam radnih logora, odnosno najčešće se zbog različitih naknadnih manipulacija logoraškim iskustvima izbjegavalo koristiti naziv radni logor, nego su i radni logori najčešće pogrešno poistovjećivani i označavani kao sabirni (koncentracijski) logori. Glavni uzrok tome nalazi se u činjenici što je stvoreno stereotipno, pogrešno, uvjerenje kako su sabirni (koncentracijski) logori bili mjesta većih stradavanja od radnih logora. Stoga je značajno naglasiti kako je položaj najvećeg broja logoraša – upravo zbog teških radova i nehumanih radnih uvjeta – najčešće bio teži u radnim nego u sabirnim logorima. Naime, olako se previđala činjenica kako je stvarni opći status (pravni, stambeni, zdravstveni, prehrambeni, higijenski itd.) logoraša u svim vrstama logora – pa tako i u radnim logorima – bio ionako krajnje nehuman i izložen nahođenju i samovolji osnivača logora. Iako je logoraško iskorištavanje radne snage u većoj ili manjoj mjeri te u različitim razdobljima i kontekstima povezano sa zarobljeničkim i drugim vrstama logora, ipak su radni logori koje smo ukratko odredili  nastali u suvremenom svijetu. Radni logori su u mirnodopskim uvjetima osnivani u državama s totalitarnim režimima vlasti, koji su osim interniranja i izolacije nepoželjnih pojedinaca i društvenih grupa u sabirne logore, osnivali nove izolirane proizvodne pogone i otvarali nove radove (melioracije, rudnici itd.) u kojima su logoraši iskorištavani kao besplatna i obespravljena radna snaga. Isto tako, logoraši su korišteni kao radna snaga i u već postojećim proizvodnim pogonima i započetim radovima, a to je provođeno u najvećim razmjerima koji su se mogli organizirati obzirom na potrebe proizvodnje i provođenja osiguravanja izolacije logoraša. Isti model radnih logora primjenjivan je tijekom trajanja suvremenih ratova, a naročito za trajanja svjetskih ratova je osnivan izuzetno veliki broj radnih logora zbog dvojakog razloga. S jedne strane zbog mobilizacije najvitalnijih dijelova stanovništva nedostajalo je radne snage, a s druge strane interniranjem u radne logore istovremeno se vršila izolacija nepoželjnih osoba i društvenih grupa te se nadoknađivao manjak radne snage. Praktično je to značilo da su tijekom ratova države, a naročito totalitarni režimi logore tretirali kao važnu gospodarsku sastavnicu koja je stavljana u funkciju povećavanja potencijala za vođenje rata. To se naročito očitovalo tijekom Drugog svjetskog rata na području Njemačke i u zemljama čiji su režimi bili pod njenim nadzorom. Tako su zbog proizvodnih potreba radni logori veoma često popunjavani ne samo s dotada slobodnim osobama, nego i s logorašima iz već postojećih sabirnih i zarobljeničkih logora. Primjerice, zbog nedostatka radne snage bilo je uobičajeno logoraše iz sabirnih i zarobljeničkih logora prevoziti u radne logore i s udaljenosti koje su veće od tisuću kilometara.

Zbog svega toga, među vrstama logora radni su logori imali najsloženiji unutrašnji ustroj kako glede rada tako i glede svakodnevnog života i uprave. Primjerice, radi proizvodnih potreba često je osim najvećeg broja potpuno neslobodnih logoraša, bilo logoraša koji su imali poluslobodni status (pravo izlaženja iz logora pod određenim uvjetima, kao i različite druge povlastice u odnosu na režim logoraškog života) ili tzv. slobodni status (radna obveza u logoru, stanovanje i život – s obitelji – izvan logora itsl, uz ograničenje kretanja i suspenziju različitih građanskih prava).

                   Privatni  logori

Privatni logori, zbog niza razloga, predstavljaju posebnu vrstu logora koja je nastala u suvremenoj povijesti. Naime radi se o logorima koji su nastajali tijekom ili nakon oružanih sukoba i koji se po svojoj organizaciji, statusu logoraša i postupanju prema njima uglavnom ne razlikuju od vrsta logora koje smo naveli, no njihova je bitna značajka što se  doslovno, nalaze u privatnom vlasništvu i vlasti pojedinaca ili grupe osoba, te je to osnovni razlog zbog kojeg se trebaju smatrati zasebnom vrstom logora. Osim toga, privatni logori su nastajali najvjerojatnije samoinicijativno odnosno izvan plana vojnih ili ostalih državnih vlasti koje su osnivale logore, no vlasti su radi različitih razloga tolerirale njihovo postojanje. Opravdano se može pretpostaviti kako se ova tolerancija ponajprije zasnivala na činjenici što se internacija i u privatne logore vršila prema kriterijima koje su primjenjivala tijela vlasti kod osnivanja svojih logora, te su privatni logori smatrani svojevrsnom stvarnom i psihološkom podrškom logoraškoj politici državnih vlasti. Zatim se najvjerojatnije može pretpostaviti kako su privatni logori osnivani od strane osoba ili skupina koje su imale povjerenja vlasti, tj. od strane onih osoba koje su i participirale u raspolaganju s društvenom moći. S druge se strane može zaključiti kako su pojedinci i grupe osoba zlorabile povijesne okolnosti koje su pogodovale osnivanju privatnih logora. Razlozi koji su pojedince i skupine navodili na osnivanje privatnih logora najvjerojatnije su raznorodnog podrijetla, te se kreću od psiholoških i političkih poticaja do ostvarivanja materijalnih i statusnih interesa. Kad se promatra povijesna geneza nastanka privatnih logora, već je navedeno kako je bilo uobičajeno da su zarobljenici (i zarobljenički logori) do pred kraj srednjeg vijeka uglavnom bili pod vlašću pojedinaca ili postrojbi koje su ih zarobile, te se na neki način može reći da se ti logori mogu smatrati i nekom vrstom privatnih logora. No zbog povijesnih okolnosti i drugih značajki tih logora, oni se opravdano svrstavaju prvenstveno u zarobljeničke logore. Na taj se način privatni logori ipak trebaju smatrati vrstom logora koja je tipična za povijest 20. stoljeća. Zanimljiva je činjenica što se privatni logori veoma rijetko spominju u literaturi i izvorima, a rijetke spoznaje o njima rezultat su malobrojnih svjedočanstva preživjelih logoraša i još malobrojnijim službenih dokumenata u kojima se tek usput registriralo njihovo postojanje. Uzroci ovoga mogu se razumijevati analoškim zaključivanjem, koje upućuje da su vlasti jednako izbjegavale regulirati status privatnih logora pa čak i bilo kakvo sustavnije evidencijsko bavljenje s njima, kao što su prešutno tolerirale i njihov nastanak i djelovanje, jer su privatni logori bili sukladni interesima režima, a njihovo postojanje nije se moglo opravdati nikakvim pravnim oblikom. Tim više, što je u međunarodnom formalnopravnom pogledu državna vlast ipak bila odgovorna i za privatne logore, pa je – radi izbjegavanja odgovornosti – prema političkoj pragmatici bilo najjednostavnije prešućivati njihovo postojanje.

Prema svjedočanstvima preživjelih logoraša postupak u privatnim logorima također je bio okrutan i nehuman, kao i u logorima pod vlašću državnih tijela, a najčešće je sadržavao nemilosrdno iscrpljivanje logoraša kao besplatne radne snage.

                 Logori  za  provođenje  masovnih  silovanja

Logori za provođenje masovnih silovanja su najnehumaniji i najsuvremeniji oblik logora, a nastali su u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, odnosno od 1992. godine sustavno su ih osnivale srbijanske vlasti na prostoru okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine (BiH). U logore su zatvarane isključivo ženske osobe nesrpske nacionalnosti koje su uglavnom bile u fertilnoj ili još mlađoj dobi te su nad njima izvršavana sustavna masovna silovanja. Kad su silovane žene došle u visoku dob trudnoće, koja je bila veoma rizična za pobačaj, puštane su na slobodu. Svrha osnivanja logora za provođenje masovnih silovanja predstavljala je višefunkcionalni dio strategije za provođenje plana o osvajanju i etničkom čišćenju područja Bosne i Hercegovine te njihovom uklapanju u projekt stvaranja Velike Srbije. Osim izravnih progona, likvidacija i masakriranja koje su agresorske srbijanske vlasti sustavno provodile na teritoriju BiH kako bi zastrašile i potakle na bijeg (posredni progon) ostalo nesrpsko pučanstvo, logori za provođenje masovnih silovanja također su bili u toj funkciji. Međutim, masovna silovanja imala su i daleko dublji i dugoročniji značaj u projektu Velike Srbije, jer su silovane žene predstavljale dio prognaničke populacije koja je – radi psiholoških, moralnih, vjerskih, običajnih i drugih razloga – bila daleko najsnažnije motivirana na ostanak u izbjeglištvu i trajno nastanjivanje u dijelovima svijeta koji su bili što udaljeniji od mjesta na kojem su postale žrtve zločina. Na taj je način izvršeno ne samo etničko čišćenje postojećeg stanovništva, nego je višestruko osigurana i etnička čistoća prostora u budućnosti. Naime, i u slučaju povratka znatnog dijela ostalog prognanog pučanstva, što je ipak realno očekivati, ostvarivanjem trajnog progona velikog broja žena u fertilnoj dobi, što je također realno očekivati, napravljena je demografska, reproduktivna pukotina kod nesrpskih naroda na prostoru BiH i u budućnosti.

Isto tako, nakon svih dotada nezamislivih zločina koje su počinile srbijanske vlasti tijekom agresije na Hrvatsku i BiH, ne treba zanemariti ni mogućnost buduće zloporabe činjenice što je veći broj silovanih žena odlučio roditi djecu zločinaca. Tako se primjerice može očekivati – ukoliko se određeni broj silovanih žena s djecom vrati u domovinu – da će u dogledno vrijeme započeti sustavno djelovanje koje će tu djecu odgajati i predstavljati kao “srpsku decu”. Ovo očekivanje može izgledati nerealno ukoliko se nema uvida u sustavnost okrutnosti koju je provodila srbijanska agresija, te ukoliko se zanemari podatak da je u srbijanskim logorima u BiH sustavno silovano više desetaka tisuća žena (najviše Bošnjakinja muslimanske vjeroispovijesti). Znakovito je što su srbijanski logori za provođenje masovnih silovanja veoma brzo prestali biti predmet zanimanja institucija međunarodne zajednice, te ostaje otvoreno pitanje u kojoj je mjeri tome pridonijela njihova naslijeđena inertnost iz sličnih situacija u 20. stoljeću, a u kojoj se mjeri bježi od suočenja s logorima za masovna silovanja zbog korištenja tih logora i od strane pojedinih pripadnika mirovnih postrojbi međunarodne zajednice u BiH, uključujući i najviše časnike. U svakom slučaju, iako je prošlo gotovo deset godina od njihove pojave, logori za provođenje masovnih silovanja su ostali bez međunarodnopravne kodifikacije, slično kao i sabirni (koncentracijski) logori u vrijeme njihova najpogubnijeg djelovanja. Uz spominjanje ovih logora još je potrebno naglasiti kako su silovanja žena i muškaraca bila redovita i brojna pojava kroz povijest ratova i logora, no do kraja 20. stoljeća nije zabilježeno provođenje organiziranih i sustavnih silovanja ni u logorima niti izvan njih.                    MEĐUNARODNO PRAVO I LOGORI

Tek su tijekom 19. stoljeća – pod utjecajem sve dominantnijeg građanskog svjetonazora – postupno formulirani i doneseni prvi pravni propisi koji su imali svrhu regulirati status i postupanje s ratnim zarobljenicima, a to je istovremeno značilo i prve pokušaje pravnog normiranja postupanja u logorima. Tako su u drugoj polovici 19. stoljeća pojedine države donosile prve pisane propise o pravilima ponašanja u zarobljeništvu, a prvi pokušaj na međunarodnoj razini učinjen je 1864. godine u Ženevi, gdje je švicarska vlada sazvala diplomatsku konferenciju. Na konferenciji je donesena Konvencija za poboljšanje sudbine ranjenika u vojskama u ratu, a glede položaja ratnih zarobljenika nije donesena ni konvencija niti pojedini propisi, nego se ostalo samo na razmatranjima prijedloga. Stoga se prvom međunarodnom kodifikacijom koja se odnosila na položaj ratnih zarobljenika najčešće smatra Briselska deklaracija koja je prihvaćena 1874. godine od strane 15 europskih država koje su sudjelovale na Briselskoj konferenciji. Deklaracija se odnosila na ratne zakone i običaje, te je sadržavala 56 članova koji su bili podijeljeni u 13 dijelova, od kojih su se dva izravno odnosila na ratne zarobljenike te ranjene i internirane pripadnike zaraćenih strana. No, iako su sve države potpisale Završni protokol konferencije koji je uključivao i nacrt Deklaracije, ona nije nikad stupila na snagu zbog protivljenja Velike Britanije te skorog zaoštravanja interesnih i izbijanja oružanih sukoba na jugoistoku Europe. Međutim, Deklaracija je značajno utjecala na tadašnje znanstvene i pravne pristupe ratnoj problematici kao i na donošenje  odgovarajućih odredbi u nacionalnim zakonodavstvima. Briselska je deklaracija bila podloga i nastanku prvih međunarodnih, Haških konvencija o ratnom pravu, koje su donesene na Prvoj (1899. g.) i Drugoj (1907. g.) međunarodnoj konferenciji mira u Haagu. Konferencije su imale veoma široke nakane; uspostavljanje međunarodne organizacije, postizanje dogovora o razoružanju i dogovora o mirnom načinu rješavanja međunarodnih sporova, te kodificiranje ratnog prava. Međutim, iako glede prve dvije nakane nije postignut nikakav rezultat, ipak su glede dvije potonje nakane ostvareni veliki koraci. Tako su na Prvoj konferenciji donesene i dvije konvencije (koje su se odnosile na pomorski rat i zakone i običaje kopnenog rata) i tri deklaracije o zabrani upotrebe određenih vrsta oružja (bombe iz balona i drugih zračnih sredstava, te streljiva s otrovnim plinovima i dum-dum streljiva), a na Drugoj konferenciji doneseno je čak 13 konvencija, jedna deklaracija i završni akt. Do početka Prvog svjetskog rata, najveći dio haških akata ratificiran je od strane 44 države. Na taj način načela koja se nalaze u Haškim konvencijama do danas predstavljaju temelj međunarodnog ratnog prava, iako su pojedina pravila izmijenjena ili su zastarjela, a pojedina novija oružja ili situacije tada nisu mogle biti obuhvaćene. Isto je tako na Haškim konferencijama – u 17 članova Konvencije o zakonima i običajima u kopnenom ratu – pravno reguliran status i način postupanja prema ratnim zarobljenicima. Primjerice, pogodovano je djelovanju humanitarnih organizacija u zarobljeničkim logorima, određeno je osnivanje ureda za obavijesti o ratnim zarobljenicima, uvedeno je pravilo o obvezi plaćanja rada ratnih zarobljenika, o repatrijaciji itd. No, budući su u narednim ratnim iskustvima, a naročito u Prvom svjetskom ratu drastično kršene Haške konvencije, u Ženevi je 1929. godine donesena posebna – Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima koja se osim ratnih zarobljenika kopnenih oružanih snaga odnosila i na zarobljenike pomorskih i zrakoplovnih snaga. Konvencija je, između ostalog, propisala zabranu primjene represije i prisile prema ratnim zarobljenicima, predviđeno je osnivanje bolnica u zarobljeničkim logorima, zarobljenici su dobili pravo podnošenja žalbe vojnim vlastima, propisan je blaži postupak prema ženama ratnim zarobljenicama, itd.

Međutim, međuljudsko postupanje u svim vrstama logora i izvan njih od tridesetih godina do poratnih godina, a naročito tijekom Drugog svjetskog rata, također je bilo protivno svim humanističkim načelima i međunarodnom pravu, te su se 1949. godine donošenjem, Ženevskih konvencija pokušali formulirati pravni propisi i uspostaviti mehanizmi koji će učinkovitije zaštititi sve žrtve oružanih sukoba. Za Ženevske konvencije iz 1949. godine uglavnom se koristi naziv Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata (ili Ženevske humanitarne konvencije), a u širem smislu ovim se terminom označavaju sve humanitarne konvencije s područja međunarodnog prava koje su donesene od 1864. do 1949. godine. U Ženevi su 1949. godine potpisane četiri konvencije -Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu, Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih snaga na moru.

WordPress theme: Kippis 1.15